четвртак, 28. фебруар 2013.

STRAŽILOVO - Miloš Crnjanski

Lutam još, vitak, sa srebrnim lukom, rascvetane trešnje, iz zaseda mamim, ali, iza gora, zavičaj već slutim, gde ću smeh, pod jablanovima samim, da sahranim. I ovde, proletnje veče za mene je hladno, kao da, dolinom, tajno, Dunav teče. A, gde oblaci silaze Arnu na dno i trepte, uvis, zelenila tvrda, vidim most što vodi, nad vidikom, u tešku tamu Fruškog brda. I, mesto da se klanjam Mesecu, toskanskom, što u reci, rascvetan kao krin, blista, znam da ću, ovog proleća, zakašljati ružno i vidim vitak stas, preda mnom, što se roni, verno i tužno, senkom i korakom, kroz vodu što zvoni, u nebesa čista. I, tako, već slutim da ću, skoro, dušu sasvim da pomutim. I, tako, već živim, zbunjen, nad rekama ovim, golubijski sivim. Poveo sam davno tu pognutu senku, a da sam to hteo, u onoj gori, poznao grožđe, noć, i terevenku, i potok, što sad, mesto nas, žubori. I, tako bez tuge, oči su mi mutne od neke bolje, duge. I, tako, bez bludi, na usnama mi gorka trulost rudi. Lutam još, vitak, sa srebrnim lukom, rascvetane trešnje, iz zaseda mamim, ali, iza gora, zavičaj već slutim, gde ću smeh, pod jablanovima samim, da sahranim. Vec davno primetih da se, sve, razliva, što na brda zidam, iz voda i oblaka, i kroz neku žalost, tek mladošću došlom, da me ljubav slabi, do slabosti zraka, providna i laka. Znam da mi u kosu, po zori rumenotamnoj, tuđa, umorna, ruka, bledi sumrak prosu. A da veselosti mojoj, čiloj i pomamnoj, dve zaspale, bolne, dojke ne daju da se glasnim krikom baci po trešnjama, što mi ostadoše u zavičaju. I, mesto da vodim, pogledom zelenim, kao pre, reku što se sliva, da skačem, ko Mesec, po gorama pustim, i zažarene šume da potpirim, sad, plavim i gustim, snegom i ledom, smešeći se, mirnim sve što se zbiva. I, tako, bez veza, steže me, ipak, rodna, bolna, jeza. I, tako, bez doma, ipak će mi sudba postati pitoma. Ne, nisam, pre rođenja, znao ni jednu tugu, tuđom je rukom, sve to, po meni razasuto. Znam, polako idem u jednu patnju, dugu, i, znam, pognuću glavu, kad lišće bude žuto. I, tako, bez bola, vratiću se, bolan, voćkama naših polja. I, tako, bez mira, patiće gorko, mnogo šta, od mog dodira. Već davno primetih da se, sve, razliva, što na brda zidam, iz voda i oblaka, i, kroz neku žalost, tek mladošću došlom, da me ljubav slabi, do slabosti zraka, providna i jaka. Lutam, još vitak, po mostovima tuđim, na mirisne reke priležem, pa ćutim, ali, pod vodama, zavičaj već vidim, otkud pođoh, posut lišćem žutim i rasutim. I ovde, rumen krina, sa devojačkog rebra, ja, zorom, umorno brišem, bez milina. A kad utopim čun Mesečev, od srebra, u novo more jutra i trave, sednem na oblak, pa gledam svetlost, što se po nebu, uz moje strasti, jave. A mesto svog života, davno živim, bure i senke groznih vinograda. Nastavljam sudbu, već i kod nas prošlu, bolesnu neku mladost, bez prestanka; tek rođenjem došlu, sa rasutim lišćem, što, sa grobom Branka, na moj život pada. I, tako, bez groba, veselost je neka, u meni, rugoba. I, tako bez tela, duša mi je nevidljiva, i nevesela. Jednog proleća, i ja sam gorko znao da, kroz svirale devojačkog rebra, zdravlje dajem. I grudi svoje, u grožđu, krikom, raskidao, nag, na dnu neba, opivši se zavičajem. I, tako, bez lica, na liku mi je senka jarca, trešnje, tica. I, tako bez stanka, teturam se vidikom, bez prestanka. Lutam, jos, vitak, po mostovima tuđim, na mirisne reke priležem, pa ćutim, ali, pod vodama, zavičaj već vidim, otkud pođoh, posut lišćem žutim i rasutim. Drhtim, jos vitak, od reka i nebesa. Miluje vazduh, poslednjom snagom i nadom, ali, svisnuću, to i ovde slutim, za gomilom onom, jednom, davno, mladom, pod sremskim vinogradom. Za jedan blagi stas, što, prvi put, zaljulja višnje i trešnje, poljupcem, kod nas i poskoči, vidikom, sa ritova mulja. Za društvo mu, što po vinskom mehu svelo lišće rasu, sa osmehom mutnim, preskačući, prvi put, potoke, u smehu. A, mesto svog života, znam da, po vidiku, taj smeh rasut, nad svakim telom, golim, i, nad zemljom ovom, kroz koju Arno rudi, pun zvezda i zraka, moj se šapat sliva, u izmoždene grudi, jer se, u proleću, sve to opet zbiva, svuda, gde ja volim. I, tako, bez reči, duh će moj sve tuđe smrti da zaleči. I, tako, bez traga, rasuće mi ruka živa tela mojih draga. Jer ljubav će moja pomešati, tajno, po svetu, sve potoke, i zore, i, spustiti na život, vedro i beskrajno, i kod nas, nebo, i senku Fruške gore. I, tako, bez zvuka, smeh će moj padati, sa nebeskog luka. I, tako, bez vrenja, za mnom će život u trešnje da se menja. Drhtim, jos vitak, od reka, i nebesa. Milujem vazduh, poslednjom snagom i nadom, ali, svisnuću, to i ovde slutim, za gomilom onom, jednom, davnom, mladom, pod sremskim vinogradom. Lutam, još, vitak, sa osmehom mutnim, prekrstim ruke, nad oblacima belim, ali, polako, sad već jasno slutim da umirem i ja, da duhom potamnelim, teškim, neveselim. I ovde, reku jednu vidim, pod svojim telom, da hladi laku, srebrnu, zemlju, nepreglednu. A, kad mi prospe trešnje po duhu obolelom, i, kraj Meseca, i ovde, zvezda zablista, vidim da je, u ranom umiranju, moj, i tuđa, mladost, gorka i jedna ista. I, mesto moje sudbe, sa užasom novim, susrećem davni život, bolan i prozračan. A, kroz ovu zemlju, svilenu i prozirnu čim, uplašeno, spustim devojačko telo, kroz maslinu mirnu, vidim, daleko, opet, lišće svelo i zavičaj oblačan. I, tako, bez kretnje, tuđinu, poljupcem, dižem, u vetrove proletnje. I, tako, bez znaka, dozivam golu dragu, iz mekog, toskanskog, mraka. A prah, sve je prah, kad dignem uvis ruku i prevučem, nad providnim brdima, i rekom. I, neizmerno slabe, sve te trešnje, što se vuku sa mnom, po svetu, sa zemaljskim lelekom. I, tako, bez tame, duh moj sa mračnim voćkama pokriva me. I, tako, bez imena, istom žalošću milujem brda neviđena. Lutam, još, vitak, sa osmehom mutnim, prekrstim ruke, nad oblacima belim, ali, polako, sad već jasno slutim da umirem, i ja, sa duhom potamnelim, teškim, neveselim. Lutam, još,vitak, sa šapatom starasnim i otresam članke, smehom prelivene, ali, polako, tragom svojim, slutim; tišina će stići, kad sve ovo svene, i mene, i mene. I ovde, bez boje tajne, ni jedne voćke nema, nebesne one boje, gorke i beskrajne. A kad razgrnem doline, rukama obema, i, otkrijem dna bezdana, srebrna i bela, na dnu je, opet, žalost, nejasna i laka, vazduhom kupanih voćaka i tela. I, mesto srebrnih pruga, zabrežja i reka, susrećem, kao u snu, umorne misli, svoje. A, nad trešnjama i mladim višnjama, tamnu i dugu maglu, što se svuda širi, u život pred nama, gde se strast, polako, u umiranju smiri, i čula upokoje. I tako, bez reda, mladost uvijam mirom, snegova i leda. I tako, bez puta, moje milovanje, po umiranju luta. A mir, svud je mir, kad raspem što je bilo i priklonim glavu na ono što me čeka; na ceo jedan kraj sa kog se vino slilo i smeh, i divna bestidnost, daleka. I, tako, bez mora, preliću život naš, zorama Fruških gora, I, tako, bez pića, igraću, do smrti, skokom, sretnih, pijanih, bića. Lutam, još, vitak, sa šapatom strasnim i otresam članke, smehom prelivene, ali, polako, tragom svojim, slutim, tišina će stići, kad sve ovo svene, i mene, i mene.

уторак, 26. фебруар 2013.

Meša Selimović (Tišine)

Smirena i stišana ležala je preda mnom neskrivena, ali odvojena, ljepša nego moj ćudljivi i nestalni san o njoj. Pažljivo, polako sam prelazio rukom preko njenog tijela, pamteći je prstima. Onda sam joj, ne žureći, poljubio oba dlana, vlažne oči, nabubrela drhtava usta. Bio je to oproštaj. Rekao sam, smiješeći se: - Pamti me po onome što je u meni bilo dobro.

четвртак, 21. фебруар 2013.

Mesec


 Pogledaj u mesec i zamisli... da mozeš da poletiš prema njemu, Pruži ruke prema njegovim oblinama.. i pokušaj da ga uhvatiš... Zamisli oblake koji ga polako otkrivaju, i obasjava ti put kojim treba da ideš...

Vuk

Polako je podigla glavu..na tren pomislila jos jedan dan..kao mnogi do tada prdhodnih godina...spazila je čuvara kako se priblžava kavezu...plašila ga se jako umeo je da ubije sve u njoj...ali nije imala drugog izbora..zarobljena tu gde jeste nije videla spas...Otvorio je kavez proverio da li je sve u redu i počeo se polako udaljavati.. Primetila da ovaj put nije isto kao do tada..nije čula zakljucavanje vrata...okrenula je glavu prema njima bila su otskrinuta..bio je to znak.. Čekala je dovoljno da se udalji a onda tiho krenula...jos jednom je pogledala u kavez...i pomislila sad ili nikad..i potrčala najbrže što je mogla... Trčala je satima,umorna, gladna i puna straha, dan je već počeo da se primiče kraju...Našla se na rubu šume... Već jako umorna rešila je tu u šumi da prenoći...i ujutru nastavi dalje..nadala se da je neće traziti... Odjednom je spazila par užarenih očiju,kako je posmatraju...nikada do tada nije bila u šumi...i nije znala sta je može snaći... Odjednom ga je ugledala,strasni Vuk joj se približavao...opasno preteći da unisti početak njene tek stečene slobode...počela je još jače da drhti. Odjednom je stao..nesto u njenom pogledu ga je zaustavilo...jos nikada nije sreo tako nezno i uplašeno stvorenje...svidela mu se... I ona je osetila da joj od njega ne preti nikakva opasnost...Nežno je pogledao i nečujno se okrenuo kao što se i pojavio kao da joj je pogledom govorio da ga prati... I krenula je za njim... Verovala mu je... Odveo ju je u svoju jazbinu i prošaptao ;Sada si samo moja voleću te i brinuću se o tebi nikada te neću povrediti;. Tiho je zaplakala pustila je da joj suze godinama skupljane sve isteku... Ne govoreci nista zagrlio ju je nežno..pustajući je da otera svu svoju bol... Dani,meseci su prolazili,vodio je stazama sume uopznajući je sa svim opasnostima..i njegovim životom..za nju život kakav je oduvek sanjla i celog života prizeljkivala..ali za njega..... Odjednom je počeo da se oseća zaobljenim,naviknut na svoj samotnjacki život i slobodu...počela je da mu smeta,njeno stalno trčkaranje za njim i zapitkivanje počeli su jako da ga guše.. A najviše se plašio da se ponovo ne probudi zver u njemu i da je može povrediti..jer ipak je to njegova priroda. Jednog dana odveo je na rub šume gde je našao..tužno je pogledao i samo prosaptao:Ti si tako dobra i na neki način sam te zavoleo, ali smo dva različita sveta ne pripadamo jednom drugom...okrenuo se prema šumi .Ono je moj život..divljina,a tvoj ovde na ovim mirisnim livadama... Još jednom je tužno pogledao svojim užarenim ocima, i nestao u šumi... Klekla je i zaplakala..satima plačući s pogledom upretim u šumu molila da se vrati, znala je da je više ne čuje... Nije bila svesna vremena, ni lepote koja ju je okruživala... Odjednom je osetila da joj neko miluje lice...prvi jutarnji zraci su se probijali ...Pogledala je oko sebe nesvesna da li je sve to bio san ili ne... Potrcala je cvetnim poljima napokon svesna da je slobodna..jos jednom pogledala prema šumi i sa srcem prepunim ljubavi prosaptala :Cekacu te ovde do kraja svog zivota Vuče.

среда, 20. фебруар 2013.

Ptico bela


 Dodji! Ne plaši ptico bela, raširi svoja krila... poletimo. Dodji! Sada... ne čekaj zimu i snegove,mraz i vetrove. Povedi me odavde daleko... daleko u tople krajeve. Tiho samo doleti do prozora moga, niko nas neće videti . Dodji! Raširi svoja krila poletimo,u visine u dubine, samo vodi me. Dodji ! Ne plaši se drug sam ti ... da se zajedno oslobodimo ropstva večnosti i u nebo vinemo. Molim te! Dodji! Čujes li zov visine...?

Oluja


 
Zašto svi govore o zatišju pred oluju...? A niko o tišini posle...?

Andjeo


Sklopi oči,zamisli kraj sebe,anjdjela sa belim sklopljenim krilima... Zažmuri, oseti njegove dodire,kako te nežno miluju... oslušni, kako ti govore,da će jednog dana sve biti u redu... Dodirni ga, ne plaši se, jer on je tu samo zbog tebe.

Stara kajsija

Sunčevi zraci se probijaju kroz suve grane stare kajsije,koja je čini mi se tu oduvek bila,kao stražar na kraju vinograda,odelevajući vetrovima i kiši,snegovima i zimi.Prkoseći vremenu radjala je svake godine bezbroj slatkih i mirisnih plodova. Radost nas dece koja satima ne silazimo sa nje,dok tata svojim vremenom ogrubelim rukama okopavao čokote koji se već pomalo ukrasili zelenim grozdovima. Dodirujem stablo,ispucalu koru ,podižem pogled ka nebu kroz grane koje već godinama ne radjaju.Ne čuje se više graja dece,odrasli smo svako je krenuo svojim stazom bez putokaza,Zapušteni vinograd bez očevih ruku , jedva se nazire,mameći tek kojeg zalutalog gavrana . Ostala je samo stara kajsija kao spomenik na neka lepa vremena...

Kraj Sveta


Videh sunce , gde stidljivo proviruje nad usnulim proplankom,dok zraci miluju livadu punu rose,lagani povetarac poigrava se sa maslačkom..u daljini žubori reka...tek koja ptica svojom pesmom remeti tišinu..zov jelena...i srne koja trči prema šumi.Pogledah u travu i videh još par kapi rose..kako se svetlucaju kao dragulji,

понедељак, 18. фебруар 2013.

Sada


 Pitanja koja ne traže odgovore .O čemu razmišljam? O tebi...meni...nama...Kako je lepo biti ovde sa tobom tu i sada...

Mesečina

Tu sam posmatram te. Sigurna si u sebe,u njegovu ljubav, samim tim neoprezna,ranjiva. Ja koja godinama obitavam tu gde jesam, noćas skidam tvoje haljine laži i ostavljam ti golu istinu.Ja idem dalje svojom zacrtanom putanjom ,a ti? Ti ostaješ tu gde jesi ,koprcajući se u svojom nemoći da bilo šta promeniš.

Patnja

Stakleno sunce se probijalo kroz napola otvoren prozor, bacajući zrake na njegovo umorno lice.Još jedna neprespavana noć o beskraju.Ko zna koja po redu.Umorno sklopi oći ,pa ih za trenutak ponovo otvori.Prepuna pepeljara,par praznih šolja za kafu pored stare pisaće mašine sa tek započetim tekstom. Pomisli: "Moja čaša je na tom papiru ,koja me uvek opija ,moj otrov i moj med bez kojeg ne mogu,moja sreća i nesreća,moja radost moja tuga...bol... Bol koja mi donosi zadovoljstvo isto ko i patnju. Ti koja si stvarna isto kao san,zbog koje i ove noći nemam sna.Nemoć da krenem dalje i ostanem ovde,nemoć da se za milimetar pomerim od ovih lednih zraka.Dopustim sebi da sklopim oči i prepustim se snovima u kojima si ti."

четвртак, 14. фебруар 2013.

Otvorih oči...i po mraku sam mogla da shvatim gde se nalazim. Noć tamnija od svih do sada ,prekrivena crnim oblacima ,prostirala se kao bezdan iznad moje glave.Bol u grudima...ogromna bol...praznina.. Gledam ka šumi sablasnija nego ikad, puna aveti ,senki... Da li smem da se vratim u šumu i suočim se sa njima ?Da li u meni ima još toliko ljubavi?Snage? Pokušala sam da te pratim ,stvarno pokušala .Ali to nisu bile staze kojima smo hteli ići. To su bile tvoje staze dobro utabane ,na kojima nije bilo mesta za mene. Divlje. Opasne. Nepristupačne. koje razaraju i najveću ljubav...
"A ona je zeljela, i vise nego sto sam se nadao. Dok sam pricao, s njenog lica jenestalo vedrog izraza, koji me mozda i naveo na neocekivani razgovor, a zamijeniloga nesto nenadno zrelo, i tuzno. Rekla je samo: - Boze, kako su ljudi nesrecni.A ja se toga nisam sjetio, iako mi se cini da sam upravo o tome mislio. Misao nijenarocito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su poceli da misle. I nije me tolikoiznenadila misao, iako je nisam ocekivao, vec uvjerenost s kojom je izrecena. Kaoda je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivsi se preda mnom, otkrivsi se prvi putpred ma kim, tako, do kraja. I bio sam srecan sto sam makar na nesto u drugomcovjeku naisao prvi put, i samo radi mene. (Tvrdjava)"
"Pre nego što počneš suditi o meni i mom životu, obuj moje cipele i idi mojim putem! Prođi ulice, brdа i doline! Oseti bol i sreću! Prođi godine kroz koje jа prolаzim, pаdni preko svаkog kаmenа koji se meni nаšаo nа putu! Ustаni uvek ponovno i idi istim putem, kаo što i jа rаdim! I tek mi ondа možeš suditi."

понедељак, 11. фебруар 2013.

Četrdesete

Stizu i cetrdesete pitanje radja pitanje sta mi to gasi nemire gde li to zivot uvire Srebrom mi kosu saraju iz oka laste nestaju sve jace stezu navike u dusi brojim oziljke Tugu mi osmeh prikriva al' ona uvek ispliva ceka duboko skrivena negde u mojim grudima Ne delim vise godine na tvoje i na pogresne ne pisem vise za tebe ne listam stare albume Tugu mi osmeh prikriva al' ona uvek ispliva ceka duboko skrivena negde u mojim grudima (Legende)

петак, 8. фебруар 2013.

Kako preživeti život

Tražila je komad zemlje. Svoje zemlje u proleće,Tu na proplanku klečela je i kopala,svojim krvavim i sve već izlomljenim noktima. Nije je bilo... Ne tu... Sve jednom nestane ,svi jednom moraju da odu... ništa nije večno,ništa ne traje zauvek. Osetila je blago milovanje vetra po kosi i tihi šapat: "Zima je.Ne traži uzalud.Ništa nije isto .Ništa nije večno. Ni taj komad zemlje, ni bilo šta drugo.Vreme ne moćeš da vratiš,čak ni ovaj trenutak dok ti govorim,odlazi u nepovrat,menja se postaje prošlost.Ustani bori se ,prošlost ne mozeš promeniti ali budućnost da."
Tek nadolazeće jutro grize ostatke noći.Osećam te, kako se uvlaćiš u krevet i privlačiš me uz sebe.Stavljam glavu na tvoje grudi,da osetim tako poznate otkucaje srca.Rukama prolaziš preko moje duge crvene kose rasute po belom jastuku. Tiho... Sasvim tiho izgovaraš moje ime,dok se još čvršće privijaš uz mene. Ljubiš me u obraz dok ti se jedna suza otima iz oka.Pravim se da spavam, pitam se...da li si napokon pobedio bitku sam nad sobom. I ovaj put smo okrenuli peščani sat ,dajući nam još jednu šansu, Dok ne iscuri sav pesak u svom bezdanu.

четвртак, 7. фебруар 2013.

Dodir

Za malo milosti te molim ... jer znaš koliko te volim, Ne trebaju mi ni gradovi ni sela... hoću samo tvoja dela.. Tvoje prste u mojoj kosi, tvoje poljupce što jutro nosi, tvoje dodire po mom telu, da osetiš moju kožu belu..

уторак, 5. фебруар 2013.

Samo izvolite, poslužite se mojom dobrotom, trošite moju iskrenost, hranite svoj ego mojom ljubavlju, gužvajte moje emocije kao staru hartiju, uzalud vam trud. Necete postati bolji, necete postati ja, jer treba vam i duša. A nju mi ne možete uzeti, i sve dok je imam, ostat cu Covjek.
Meša Selimovic