среда, 27. март 2013.
субота, 16. март 2013.
Slobodan
петак, 15. март 2013.
Opet...
Opet si se noćas usudio tumarati po dnu moje podsvesti.
Vidim tvoje tragove,utisnute u mojim osećanjima.
Opet si ih dirao.
Prošao si svojim kandžama,po mojoj čežnji,nadanjima,gresima...
Upio ih dahom.Zatvorio u trnovit kavez.Možda
za neka lepša vremena.A možda da nilad ne izadju.
Nisam te čula,samo miris vetra i pesmu proleća koja me i ovog jutra budi.
четвртак, 14. март 2013.
среда, 13. март 2013.
Ponoć
субота, 9. март 2013.
четвртак, 7. март 2013.
Sredina
Misli se roje dok pogedi broje svaku grubu reč,svaki pokret tvoj. Dokle si spreman da ideš u tim tvojim lutanjima tražeći sebe? Do sredine...do kraja?Bez mene jer ja nisam iz te priče? Iz koje sam onda?Neke prošle ili možda buduće?Pokušavam da te shvatim na sve moguće načine , iz svakog ugla,oblačim tvoju kožu,ali ni tada ne shvatam tvoje nemire.Na trenutak mi se čini da si srećan tu gde jesi samnom , ali samo na trenutak koji brzo nestane kao što je i došao.Pokušavam da ih zadržim ali ne vredi,rasplinu se kao balon od sapunice.Danas sam tu na nekom drugom mestu , u nekom drugom vremenu.I sve mi se čini...da je ono onda bio samo san. Mogla sam da zagrlim ceo svet koliko je moja sreća bila.Danas...ništa te manje ne volim.Samo sam postala opreznija,sve nekako u rezervi da ti sebe previše ne dam.Možda se tako branim, da i mene ne povučeš u to neko svoje ništavilo. Kažeš ne voliš sredinu ,al baš si tu ni ovde i tamo. Ti baš ti koji si je uvek mrzeo...
среда, 6. март 2013.
уторак, 5. март 2013.
Gde pocinje san....
Na svakoj strani sveta da postavim marker i nadjem sredinu…mozda,ali tek onda,mozda nadjem gde pociva jedinstvo,koren svega….samo,problem je sto moj svet nema granica,ne postoje,bar ne onih granica koje sputavaju osecanja,a bez tih istih osecanja nema ni snova..covekova priroda i unistvava svu ostalu..pa kad jednom i opadne poslednji list,ponovo se rodi u prolece,a svako mi prolece ima novu boju,novi miris…ceznem nekad za onim starim mirisima,onim starim bojama kada je sve imalo svoj oblik koji si i pogledom i slovom na vrhu jezika vec mogao da osetis…ma zasto bih i stavljala granice u secanja pa bila i ruzna,izvukla sam pouku iz njih..ne,ne kazem da se treba vracati u proslost,naprotiv,samo treba dobre stvari ne ostavljati tamo vec ih gurati s ljubavlju u nove dane.Milslila sam da ce boje ostati nepromenjene,da ce sve sto vredi tu i ostati,ali realnost je od snova daleko samo jednim otvaranjem oka,budjenjem iz sna nekog lajavog psa i nesnosnom bukom gradske ulice,e,zaista sam zahvalna sto sam uvek zivela daleko od toga…sad me bude samo misli o njemu,o novom danu i kako spoznati njegove boje…svaka jutarnja kafa me podseti na miris novina i svezeg hleba,zaista,vraca u realnost.Novine sam prestala citati,nema se sta lepo videti,onaj jutarnji hleb koji se jos “pusi“ zamenio je tost…imam osecaj da bela kafa ratuje sa crnom citav zivotni vek smo sto to niko ne primecuje.Dakle…i u tim malim stvarina uvek trazim radost i boju ne dirajuci niciji svet i niciji jutarnji mir…cudo jedno kako se sve to spozna u samoci i tisini....
понедељак, 4. март 2013.
Plakala sam...
Plakala sam suze zaborava, plakala sam suze straha,plakala sam suze tuge,ali nisi ih shvatio.
Plakala sam suze želje.plakala sam suze čežnje,plakala sam suze nadanja,ali ti nikada nisi pitao...
Plakala sam suze očaja,plakala sam suze ljubavi ali ih nisi video...
Sad ne plačem više ,sada se smejem da ne bih plakala. Jer zam da ti nikada nisu značile ništa...
Пријавите се на:
Постови (Atom)