среда, 29. мај 2013.

Ako sutra umrem...




Ako umrem sutra ,probudi me !
Reci mi da gotovo nije.
Da moje srce još
za tobom bije.
Pridji...
Da se još jednm ogledam
u tvojim plavim dubinama.
I pronadjem sebe.
Stegni me za ruku..jako..
Osećaš li...?
Kako moja krv ključa damarima.
Čuješ li muziku moga srca...?
Dopire li do tebe?
Ako umrem sutra ,probudi me!
Reci mi da gotovo nije...

понедељак, 27. мај 2013.

Oluja



Njegove nevidljive ruke donose nemir.Stojim na proplanku,
golih tabana,promrzla,upretim pogledom ka nebu iznad šume.
Gledam kako svojim rukama plete jedra oluje sa nadolazecim
tamnim oblacima.Drobi sunce,koje polako nestaje pred mojim ocima.
Bezbroj senki tumaraju bespucima tamne šume ispre mene.
Ne.
Ovaj put necu cekati da prodje.
Krecem oluji u susret,sa stisnutim bodežom u ruci,spremna
da ga joj zabijem pravo u srce.

субота, 18. мај 2013.

....





Stoji presrecan na oblaku
Bos u poderanoj kosulji
Opasan repom ubijenog zmaja.

U putiru prepunom krvi
Na presecenom vratu
Parcad sa njegovog maca
pretvaraju u drobni hleb...


(Vasko Popa)

среда, 15. мај 2013.

Jedne majske večeri





Sivi oblaci prikrivali su majsko veče,
grad je zamro u iščekivanju prve ovogodišnje olije.
Gledam ga...
Ćuti...
Sa zamišljenim pogledom koji gleda negde u daljinu.
Daljine,daljine meni nepoznate ,gde ne smem kročiti,
gde me nikada neće pustiti da zavirim.
Skrivena istina kao nevidljivi zid emocija, koje nisu upućene
meni ,stoje, izmedju nas kao sudac koji treba da izrekne presudu.
Dotakoh ledenim prstima tačno na mesto gde bi trebalo da se nalazi srce,
osetih prazninu.
Strah drobim u zubima ,bojažljivim osmehom pokušavam da prodrem
kroz tu nevidljivu barijeru.
Diže jednu obrvu ,otvara usta ,tek toliko da mogu da vidim njegove
oštre očnjake , dajući mi do znanja da ostanem gde jesam  i da
ne smem dalje.
Osećam kako me peku oči.
Teškom mukom suzdržavam suze ,koje samo što nisu krenule.
Ne...
Ne smem da plačem...
Ne želim da vidi moju bol...
Trebalo je biti počast voleti ga,ali ne...sada vidim da je to samo
moje prokletstvo.
Ne.
Nije važno što ga očajno kao dete,pas ljubim bezgrešno,naivno,nevino...
Želela sam samo da i on mene mrvicu tako voli.
Ali ne...
Nisam ja ono što mu treba , topli zagrljaj nevine duše.
Požuda.
Strast.
Divljina.
Neizvesnost...
To je ono za čime traga , što mu ja nikada neću moći dati u svojoj pitomosti.
Da li je...?
Da li je to našao u svojim lutanjima...?
Slutim čitam mu u očima...u očima u kojima sam se ja nekada ogledala,
u beskrajno plavim dubinama.
Prolaze minuti ,dok svako sa svojim mislima luta,strane onom drugom .Ćutim
jer već odavno ne znam šta bi trebala reći,jer odavno me ne razume.Gledam
i ćutim dok po prozoru udaraju prve kapi prolećne kiše.

Voz

Cekala sam na peronu mojih nadanja ,sva promrzla od kiše gde vozovi nikad ne prolaze.
Cupala korav sa zaraslih šina cekajuci naš voz, koji  kao da nikada nece doci.
Kad kad zacujem zvuk sablasnih lokomotiva u daljini,al znam da ovuda nece proci.