понедељак, 30. септембар 2013.

San


Otvorila je oči .Sunce jeć odavno započelo svoju dnevnu šetnju po beskrajnom plavetnilu .Dotače mokri beli čaršov od hladnog znoja, mislima su joj tumarale scene iz minulog sna. Ustaje. Laganim korakom primiče se prozoru,nežnim rukama dotiče čipkane zavese pozutele od vremena,zamače ih i zamišljeno se zagleda u gustu šumu,koja se prostirala pred njenim još sanjivim očima. Gotovo da je mogla da vidi njegove užarene oći kako je nestremice posmatraju iz šume.Instiktivno se odmače od prozora,pogled joj pade na njen odraz u ogledalu,spazi crvene tragove na svome vratu...

недеља, 29. септембар 2013.


Živeo osecajuci se čas kao vuk čas kao čovek, kako je to slučaj kod svih polutana, ali kada je bio vuk, uvek bi ga vrebao čovek,posmatrajuci, ocenjujuci i osudujuci a u vreme kada je bio čovek, to isto je cinio vuk. Na primer,ako je Hariju kao čoveku dolazila neka lepa misao,neko prefinjeno, plemenito osećanje, ili ako bi izvršio kakvo, takozvano, plemenito delo, tada bi vuku njemu iskezio zube,smejao se i pokazivao mu sa surovom ironijom kako smešno i rdavo pristaje ovakvo plemenito pozorište stepskoj životinji,vuku, koji u svojoj duši sasvim tačno zna šta mu prija, naime‚: da usamljen kaska stepama, da se povremeno naloce krvi ili da juri za nekom vucicom. Sa gledišta vuka svaka tovecja delatnost postajala je strahovito komicna i neprilicna, glupa i sujetna. Alije bilo isto tako i kada se Hari osecao i ponašao kao vuk, kada bi iskezio zube na druge, kada bi osecao mržnju i smrtno neprijateljstvu prema svim ljudima i njihovom lažnom i izopacenom ponašanju. Tada bi, naime, vrebao u njemu onaj Ijudski deo prirode,matrao vuka, nazivao ga stokom i zveri, i tako kvario svaku radost jednostavnog, pravog i divljeg vucjeg stvora.

Stepski Vuk
Herman Hese

Reka duše





Duša se razdire u svom bolu,proždiruci samu sebe.
Tone sve dublje i dublje u reci bez povratka.
Valjajuci se krvava u mulju ,sve dok ne nestane i njen poslednji deo u ništavilu.

субота, 28. септембар 2013.

Beskraj



 I na kraju osta rec ,rec svuda medju andjelima,na zemlji i medju zvezdama, cak i u najdubljim ponorima ljudske duše.Tamo je rec gorela punim sjajem i za trenutak sam bila zaslepljena..

четвртак, 26. септембар 2013.

Poslednji ples




Žurnim koracima je grabio kroz noc,sećući maglu kao oštricom noža u svojoj rešenosti ds je ostavi.Rukom je napipao u levom dzepu oproštajno pismo, tako je bolje za oboje.Mrzeo je rastanke.Znao je da u ovo vreme spava,nece mu biti teško pokupiti ono svojih malo stvari ,i otici.
Na stolu ce je ujutru cekati pismo .Nece ga više zanimati kako ce reagovati .On ce vec biti kod svoje nove ljubavi mlade crnokose studentice.
Otvorio je vrata stana onda je vreme stalo na trenutak
Prizor koji je ugledao pratiće ga celog života.
Stajala je kao prividjenje kraj prozora u dugoj crvenoj haljini,duga kosa joj se u talasima spuštala niz  gola ledja .Lepo dekorisan sto spremljen kao za neki jubilej.Miris dunja...Nije mogao da poveze nista sa današnjim danom sto bi moglo da predstavlja sve ovo.
Okrenula se polako, uvojci su joj uokvirili lice ,na vratu biserna ogrlica uspomena od majke jedini nakit koji mu se cini da je imala.Tek tada je primetio koliko je smršala.

"Tako znaci izgleda kraj.Kraj jedne ljubavi ,završene i pre nigo što je pocela da živi.Skupa je sreca,jako skupa ,nemam ja cime više da je platim" na trrenutak je zastala.
 Činilo mu se da ga nešto steže za vrat .ovo je bilo poslednje što je ocekivao.
"Platila sam nadom da ceš se promeniti .
Čekanjem da li ceš se od njih ponovo meni vratiti.
Bolom kada si odlsazio drugima .
Radošcu  kada sam mislila da ih ostavljaš zbog mene.
Razocarenjem kada sam shvatila da ih ostavljaš zbog neke nove.
Tražila sam sebe u svakoj tvojoj reci izrecenoj ,napisanoj... nije me bilo...
To je kraj,znaci tako igleda kraj,samo se desi i shvati covek da je gotovo da nema dalje kad stigneš do ponora ,postoje samo dva rešenja vratiti se ili produžiti."zastala je.
Cinilo mu se da nema vazduha nevidljive ruke su ga sve vkše stezale,nikada nije pomislio da je ona ikada išta znala,uvek se trudio da sakrije ,ne iz straha da je ne povredi ,vec da bi izbegavao svadje.Takav je bio nije mogao protiv sebe ,nije mogao da ostane sa jednom ženom.Kada je nju upoznao mislio je da ce se smiriti ,ali nije bilo tako .Bilo je to nješto jace od njega .Duh lutalice.

"Secaš se našeg prvog susreta ? Volela bih samo da tako završimo .Da otplešemo poslednji ples molim te."rekla je.
Krenuo je ka njoj ,noge su ga polako izdavale,nestajalo mu je vazduha.Ipak je nekako uspeo uhvatiti je oko struka i zaplesati.

"Ne mogu se promeniti, najbolje je da odem." prošaptao je i odvojio se od nje.
Ostala je mirno stojeci ,ćutala je ,samo je pratila njegove ubrzane pokrete kako grabi svoje stvari i nestaje.
Znala je da odlazi njegovoj mladoj ljubavnici...mladost...mladost ne ceka ,znala je...
Izjurio je iz stana kao da ga djavoli jure.
Gledajuci ga kroz prozor pustila je suzu ,jedinu suzu koja joj je ostala,da istece sva njena tuga.....



Nije sve onako kako izgleda


уторак, 24. септембар 2013.

Jednog dana...



Jednoga dana kad ne bude nas više, 
kad budu padale jesenje kiše, 
da li ćeš na mene pomisliti
i jednu suzu pustiti... 
Jednoga dana kad prekrije me trava, 
a tvoje rame njena kosa plava, 
hoćeš li tada suzu ispustiti 
i moje ime tiho izustiti... 
Jednoga dana kad prekrije me tama, 
i moja duša ostane sama,
 molim te tada upali sveću ,
za ženu koja ti je želela sreću...

среда, 18. септембар 2013.

Raskršće


Nekako tu,baš tu gde sve počinje,a u isto vreme se i završava... Početak bez kraja..Kraj bez pošetka...na raskršću istoka i zapada. na raskršću njegovog života,Hodao je umorno čovek,zadubljen u svoje misli,hodao je gore dole po staroj zardjaloj železnickoj pruzi ukrštenoj sa zemljanim putem.Nekada je ova pruga bila glavna veza dalekog istoka i nedostižnog zapada.A sada tek deo prirode koja preti ga je skroz osvoji. Zna on...da ovuda vec odavno ne prolaze vozovi,Al nekako mu se cini da izdaleka jasno cuje zvuk dolazeceg voza. "Zdravo"-trže ga nečiji glas.
Jesenji mesec je vec odavno zasijao u svo punom sjaju,tako da je mogao da vidi sve oko sebe skoro isto kao i po danu,al ne vide ništa što bi ukazivalo da ima još nekog u blizini.
"Ko je to ?Zašto se kriješ?"
"Ne krijem se,tu sam."
"Zašto te ne vidim?"
"Vidiš me"-Učini mu se da čuje prigušen smeh.-"Ja sam mesečina."
"Od kad mesečina govori?"-upita zbunjeno.
"Oduvek,ali samo retki mogu da me čuju i to samo kada ja to želim.Noćas si to to."
"Zašto ja?"
"Izgledao si mi tako zabrinut na toj pruzi,pa sam želela da zavirim u tvoje misli." "Šta ako ti ne dozvolim?"
"Sve jedno ću ih ukrasti.Znam,znam da je to greh za vas smrtnike,ali za mene ne.Znaš li da je to jedini greh koji postoji?"
"Zašto jedini?Ima i gorih stvari nego nešto ukrasti."-Pogleda oko sebe ne znajući tacno gde da gleda.
"Eto i ti tako razmišljaš kao i svi ljudi,zašto jednostavno kada može konplikovano.Kažem ti jedini je greh."
"Kako?"-upita zainteresovan ovim saznanjem koje mu je skroz skrenulo misli od njegovih problema.Prećutno joj je bio veoma zahvalan.
"Pokušaću da ti objasnim.Vidiš sve je u stvari kradja .Ako ubiješ nekog čoveka kradeš mu pravo na život.Samim tim povlaciš još mnogo kradja.Recimo da je on bio muškarac tridesetak godina,oženjen, jedno dete.stari roditelji...I tako...ti ne samo što sinjemu ukrao život,ukrao si njegovim roditeljima sina,ženi muža,detetu oca..pravo svima njima da nekada nastave kako tako normalan život...
" Seo je na šine,stavio saktove na kolena,bradu stavio na dlanove,slušajuci sa zanimanjem.
"Od kada je veka i vjekovao bitavam na svakom ćošku ove napaćene planete,veruj mi ne pričam napamet."
"Ti mora da si svašta videla?"
"Jesam.Srećom nemam nikakva osećaanja ,pa me ništa ne dotiče.Svaki put kad čovek slaže ukrade onom drugom pravo na istinu.Zar ne? Preljuba isto za sobom povlači niz kradja,daću ti jedan primer:Kada nekoga varaš,kradeš partneru ljubav,dodire ,nežnosti i poklanjašdrugoj.Ostaješ tu gde jesi samim tim kradeš i preljubnici šansu da živi normalnimživotom,da stvori porodicu ako je vec nema...Ako je imaa kradeš njenom mužu ženu,deci majku...Možemo ovako do sutra ,ali u suštini sve se svodi na to da je kradja jedini greh.Evo i ja sam tebi ukrala vreme."
"Ne bih ovo smatrao grehom.Pomogla si mi da bar na trenutak ne mislim o svojim problemima..svojoj kradji.Znaš...Nikada na to nisam razmišljao na taj nacin.Smatrao sam da je život krataki da treba iskoristiti sve što ti on pruža a i drugi,ne štedeći ni sebe ni njih.Na posledice nikada nisam razmišljao..na ljude koje povredjujem...Možda cu se jednom kajati zbog toga,ko zna.Ti ceš verovatno biti tu,kao što si svake noći oduvek bila,možda moj jedini svedok,Kad dodje vreme za naplatu dugova.Vreme će pokazati."
"Dalje moraš sam.Ja sad odlazim.Uvek cu biti tu ,ali neceš me se uvek setiti."
"Ne želiš više da mi ukradeš misli?"
"Nema potrebe,nikada i nije imalo...oduvek sam znala o čemu razmišljaš."

уторак, 17. септембар 2013.

Laku noć


Pahuljica



Nešto najlepše što sam pročitala u poslednje vreme.
Usudila sam se da je "ukradem "zaboravu.Stvarno je
predivna priča.

 "Ispricacu vam jednu pricu...
Pricu o neobicnom susretu.
Zureci kroz jedan od normalnih hladnih dana mog zivota,prolazio sam kroz park.
Pratio sam stazu koju su ljudi  napravili kroz snijeg,koji  je vec dugo padao.
Uporno sam se borio da zastitim lice od tog snijega.
Najedanput,na rukavu sam primjetio nesto divno.
Zastao sam...
Primetio sam jednu malu pahuljicu.
Ne znam koliko dugo je vec bila tu,ali je bila posebna.
Osvrnuo sam se oko sebe daprovjerim da li neko posmatra sta radim.
A sta sam radio?
Polako sam uzeo pahulju i stavio na dlan.
Tek tada sam primjetio koliko je ona,zapravo,divna i da se mnogo razlikuje od ostalih.
Bio sam ocaran njenom jednostavnoscu.
Eh,kako li je samo izgledala carobna...
Utim trenucima sam zaboravio na sve.
Zaboravio sam i na zivot,hladan dan i na snijeg.
Na zalost,moja zanesenost je trajala kratko.
Desilo se nesto,na sta sam potpuno zaboravio.
Pahuljica je pocela da se topi na mom dlanu!
Razocaran i vodjen zeljom da je jos malo zadrzim,na trenutak sam se dvoumio.
Ipak,sagnuo sam se i lagano je vratio tamo gdje treba da bude.
Brzo je vratila sjaj svoj i ljepotu,
jer bila je na mestu gdje i pripada.
Ja sam jos malo ostao u tom polozaju.
POsmatrajuci je i diveci joj se ponovo,ali ovog puta sa tugom,
jer sam znao da vise ne smijem da je uzmem.
Ustao sam i krenuo dalje.
Mnogo puta sam se osvrnuo u pravcu,gdje sam,do maloprije,
drzao na dlanu jednu pahuljicu..."Hanibal Lektor-bloger)

понедељак, 16. септембар 2013.

Hvala




Hvala svima koji nisu verovali u moje snove,
a ja ih danas živim .
Hvala svima koji me nisu prihvatili,
naucili su me šta je sloboda.
Hvala svima koji su me vukli  na dno,
dali su mi snagu da gazim vrhove.
Hvala svima koji su me odpisali ,
sada mogu pisati nove stranice.
Hvala svima koji su me napustili,
napravili su mesto za bolje ljude.
Hvala svima koji su me povredili,
naucili su me kako prevazici bol,.
Hvala svima koji su me gurali u ponor,
naučila sam da letim.
I na kraju hvala svima koji me vole
i daju mi snagu da da idem dalje kroz život.

уторак, 10. септембар 2013.

Večni putnik




Kao večni putnik kroz vreme, plovim beskrajem,nošena vetrom u nepoznate daljine... I kad kad zastanem kraj nekog cveta, pomislim to je najlepši koji sam ikada videla, Poželim da ga uberem, ali vetar me ponese dalje.. Nekad...samo vetrić a nekad uragan ,vine me u visine u moj beskraj..

субота, 7. септембар 2013.

Izgubljene vrednosti




Stari orah je nemo svojom krošnjom skrivao trošnu staru kucicu,stražar koji kao da je tu vekovima obitavao. A pod njim stara klupa na kojoj sedi stara oronula starica, drži svoje pletivo zagledana u njegovu krošnju. -Bako šta radiš sa tim iglama?-zapita unuka otvarajuci laganim pokretom drvenu kapiju u drugoj ruci joj mobilni. -Evo sine ništa pusta navka, .Šta mi ti radiš? Kako je onaj moj izrod nesin,kao da nema majku i da danas nema telefona da pita za staru majku. Živu je on mene izgleda ožalio. -Nije bako znaš da stalno radi-rece unuka i sede na klupu pored bake. -I mi smo sine nekada radili i dan i noc,pa se imalo vremena za sve,a prvo za stare roditelje. Današnja omladina samo bulji u to sokocalo.-pokaza na unukin mobilni. -Znaš ta mi pre neki dan kaže komšika Mara, pokazujuci mi to sokocalo što držiš u ruci ,"Vidi dobila sam poruku od cerke iz Australije ". Ja je gledam beše mi je žao.Žao mi beše svih vas što nikada necete spoznati bliskost jedne porodice,jedne prave zajednice.Žao mi beše i mene, što mi kuća puna čeljadi sada čami prazna bez radosti , života .decijeg smeha,pa preklinjem ovo zlo vreme.Danas ti je brat nebrat, prijatelj neprijatelj sklapaju se brzo a još brže uništavaju,ne smeš nikome ništa reci ,odma se dure,ljute, spremni na svadju.A brak e brak ti je sine moj bio svetinja.Nego sine zaprica se baka jel imaš ti neko momče? Unuka podiže pogled s mobilnog, ko zna da li je i cula koju bakinu rec. -Šta rece bako ? -Imaš li neko momče sine? -Imam bako evo bas sad se dopisujem sa njim . -E moj sine kakva ti je to ljubav?Ja imam od tvog dede kada je bio u zarobljeništvu u Nemackoj pet godina, pun sanduk pisam punih ljubavi, topline.Vredelo je cekati tolike godine ,proživesmo u miru, sreci i radosti sve dok nas smrt ne rastavi.Pod ovim orahom se upoznasmo.Dace ti baka jednom da procitaš moja pisma .A poruke...nismo ti mi sine umeli da pišemo.Svaki pokret,svaka stvar je imala svoje znacenje ,cak i kada smo cutali znali smo šta onaj drugi misli.Dace bog sine moj da te vaše ljubavi traju više od tih vaših sokocala...

среда, 4. септембар 2013.

Suza




Jesam li ti ikada pričala o svojim strahovima?
O pogrbljenoj starici bez roda i poroda,samoj u 
jeseni svog života.Borama ispisane priče koje 
su se ocrtavale na njenom umornom licu.
Ponekad mi dodje u san.Vidom je na klupi,ispod stare trešnje polemljenih grana ,kako sedi.Suton je.U drhtavim rukama grčevito steže požutelu fotografiju.Prinosi je uz obraz..uzdiše...Prelazi svojim ogrubelim rukama po njoj svojoj jedinoj uspomeni,druge su i onako odavno već umrle.Ona..On tako srećni na toj slici.
Zagrljeni,nasmejani,mladi...
Prijmećujem na poledjini lepa ispisana slova.
Želim da ih pročitam.Prikradam se polako da me ne vidi,ali čini mi se da ona zna da sam ja ovde ,
i da baš želi da je vidim šta piše.
"Ništa nije večno.Ali tako bih voleo ostariti s tobom. Zauvek tvoj B."
Vidim joj tugu u očima,bol patnju,kajanje...prekor koji kao da je usmernen ka meni.Stavlja sliku na grudi ,vidim kako joj se jedna suza iz oka ote.Kao da je u toj jednoj suzi sažet sav njen život.Sreća i tuga,patnja i radovanje,ljubav,bol...Primičem se još bliže želim da vidim ko je na slici..
I taman da pogledam,kad njena suza pade na sliku, koja nestaje.
Budim se..
Čujem tvoje umereno disanje...kako spavaš kraj mene.
Srećna sam što nisam kao starica iz moga sna,sama i bez ikoga.
Ali ta suza to je ono što me plaši.



уторак, 3. септембар 2013.

Trenutak



On se ne boji budućnosti siguran je u sebe... u mene ,za njega ovaj trenutak ne postoji , vetrovi će ga oduvati iz njegovih misli kao i mnoge druge pre ,sutra ga se neće ni sećati...proći će meseci, godine... milioni godina , promenićemo se ,a ja ću kao i sada sećati ovog trenutka kako sedimo mirno i spokojno, njegove prste na mojima kako kao meka svila klize po mojima... moje glave na njegovim grudima.. svoje mirne luke dok slušam njegove otkucaje srca koji me tako umiruju....