недеља, 26. октобар 2014.

Za sve sanjare



Znam da vreme nikoga ne čeka.
Al ja i dalje živim na mesecu i ne dam da se popuni.
Klatim svojim nogama i pevam neku staru davno
zaboravljenu pesmu.I sanjam.
Zašto bi da gledam dole ?
Lepo je ovde gore sanjati budna.

уторак, 22. јул 2014.

понедељак, 21. јул 2014.

...

Proklet sam dok hodam po mesecini rasutih želja.
Ispijajuci i poslednju nadu da ceš ikada pripasti meni.
Kad kad i pomislim na te , al trgnem se .Da zaledim osmeh tu gde jesam ,
da pomisli da sam srecan kraj nje .
Al probudi se usnula zver u meni , i svaka pomisao na tebe boli , zavija, kida deo po deo mene dok potpuno ne nestanem u tvom secanju.

петак, 6. јун 2014.



I onda se desi ,uhvati vas nespremne .
Ma koliko o tome maštali ,pokušavali da
docaramo taj trenutak...
Pogodi nas kao grom .
I samo jednom taj osecaj koji kasnije
hiljadama puta pokušavamo da prizovemo
nece se ponoviti.
Ostaje zarobljen u kandzama secanja,
dok god dišemo.

уторак, 3. јун 2014.

U zaboravljenom uglu grada



Probudila ga jeziva tišina ,  okupan u hladnom znoju i bunovan od  minulog sna ,pokušao je da ustane ali se predomisli.Znao je da nece moci.Ne može vec mesecima , još od zimus kad je slomio kuk ,ostao je da leži u krevetu.
Prepušten sam sebi ,deca istrgoše svoje korene rasuše se  po svetu.Kad -kad pozovu da vide da li je živ.Da nije bilo dobrih komšija odavno bi on napustio ovaj svet .Godine  su ucinile svoje , zašao je odavno u osamdesetu.
Okrete glavu prema prozoru ,pogleda u mracne oblake.Misli mu se razvodniše .
Više nije znao gleda li u oblake ili sumorni svet sopstvene duše.

Opet je sanjao brata Milutina ko zna po koji put, ali noćas je bilo drugacije .


 1955 Negde u Srbiji

Vreo letnji dan .Kraj reke  kupalište, tih godina jedino mesto za  okupljanje mladih. Mladi ,ludi ,lepi uvek u društvu najlepših devojaka.Privlacili su pažnju gde god su se pojavljivali,verovatno su bili jedini blizanci u to vreme u njihovoj okolini.Kao jaje jajetu ,.U svemu isti .Jedino je malo zavideo bratu to što nikada nije mogao da postane plivac kao on.Tog dana je na kupalištu je bilo pedesetak devojaka i mladica.Milutin pozdravi  par prijatelja  uz put i odma skocio da pliva.
Gledao ga je sa divljenjem ali i potajnom zavišcu. Niko nije primetio kada se tamnji oblaci nadvise nad rekom .Pljusak koji je usledio rasteraše sve kupace,samo je Milutin ostao u reci ,beše podosta odmakao od obale .Ostao je sam na obali , dozivajuci brata.Kiša mu se slivala niz lice nije video ništa.
"Milutineeeeeee‚" -uzalud je dozivao .Stajao je u nadi da ce mu se brat svakog trenutka pojaviti .U vodu nije smeo.Ne zna ni sam koliko je tako cekao ,kiša je odavno stala.Pade i noc ,Milutina nema .Slutio je najgore.Nije slutio, osecao je ,blizanci to osete.Znao je da je taj dan nestao deo njega zauvek i pre nego što su  sledeci dan našli Milutinovo telo par kilometara nizvodno .

San mu nije izlazio iz glave .Nocas je opet sa Milutinom bio na reci ,gleda ga kao srecno izlazi iz reke ,smeši mu se.

"Gavro brate "-kao da mucuje  glas ,grli ga .Oseca njegove mokre i hladne ruke ,kako ga obavijaju .-"Kao nekad u kolevci zajedno  Gavro moj.Vratio sam se "

Nije čuo kako je voda velikom brzinom prodirala u kucu  .Niti se zabrinuo kada je pocela da ulazi u sobu .Jedino mu je bilo važno da se Milutin vratio.

недеља, 1. јун 2014.



Ne uzimajte čoveku nadu možda je to poslednje što ima.


Život je bajka u kojoj vi sami pišete  kraj.


Ako odustaneš , nikada nećeš saznati ,da li bi došao do cilja.

Recite im...



Neki ljudi ne shvataju ,koliko je važno da su samo tu.
Neki ljudi ne znaju koliko je dobro videti ih samo.
Neki ljudi ne znaju koliko je njihov osmeh utešan.
Neki ljudi ne znaju koliko koristi njihova blizina.
Neki ljudi ne znaju koliko ćemo biti siromašnjiji bez njih.
Neki ljudi ne znaju da su božiji dar.
Ali znaće , ako im budemo rekli!!!

уторак, 18. март 2014.

Ja ću te oteti



Ja ću te oteti, od svih zemalja, o svih nebesa

Zato što mi je šuma - kolevka, a grob - grm potkresan
Zato što po zemlji na jednoj nozi šećem
Zato što o tebi pevam - kako niko neće
Ja ću te oteti od svih vremena i noći svih
Od svih zlatnih zastava, od mećeva svih
Ključeve ću baciti, pse oterati sa trema
Zato što sam u noći vernija od psa verna
Ja ću te oteti od svih žena - što da uvijam? -
Nećeš biti ničiji muž, ni ja žena ničija
I u poslednjem trenu, uzeću te - ne pričaj! -
Od onog s kojim Jakov u noći skita
Al dok ti ruke ne skrste na grudima -
O prokletstva! - u tebi još tvoje krvi ima:
Dva tvoja krila u etru traže lek
Tebi je svet - kolevka, a grob - svet

15 avgust 1916

Marina Cvetaeva

уторак, 11. март 2014.

Jedino luda jedino pesnik



Iz bistrog zraka
kada utesna rosa
na zemlju vec pada,
nevidljivo i necujno,
- laku obucu jer nosi
ta rosa, tesiteljska, poput blagih uteha-
secas li se onda, secas, plameno srce,
kako si negda zedno bilo
nebesnih suza i rosnih kapi,
kako si zedjalo, umorno i sprzeno,
dok su po zutim stazama travnim
opaki zraci sunca u sutonu
vitlali oko tebe kroz crno drvece,
jarki zraci, zaslepljujuci, zlokobni.
- Ti zenik istine? - rugali su se.
Ne! Ti si samo pesnik,
zverka, lukava, grabljiva, pritvorna,
osudjena da vara,
da vara uceno i hotice,
pohlepna plena,
maskirana razlicno,
u sebe samu,
maskirana u vlastiti plen.
To da je - zenik istine?...
Luda jedino! Pesnik!
Samo sareno pricalo,
pod maskama lude o svemu i svacemu,
leprsajuci po varljivim parovima reci,
po dugama-varkama
izmedju laznih nebesa,
sunjajuci se i svrljajuci naokolo -
jedino luda! pesnik jedino!
I to je - zenik istine?...
Ne miran, ukocen, gladak, hladan,
u kip pretvoren,
u sveti stub,
ne smesten pred hramove,
vrata nekog boga:
ne! nego dusman takvih kipova vrline,
divljini, zavicaju, blizi nego hramovima,
pun macje obesti
kroz svaki prozor iskacuci
hop! u svakakvi udes;
svaku prasumu nanjusivsi
da bi u prasumama
medju sarolikum zverima grabljivim
ti poput greha zdrav, lep i saren vitlao,
sladostrasnih usana,
opijen rugom, paklom krvozedno,
loveci plen, krisom, trcao obmanjujuci...
Ili orlu slican koji dugo
dugo nepomicno u bezdane gleda,
u svoje bezdane...
- Oh, kako se oni sunovracuju tu,
nanize, sve dublje,
u sve dublje dubine obrusavaju! -
I zatim se,
naglo,
okomito strmoglavi,
strelovito sjuri medju jagnjad,
svirepo ih zeljan,
sav obuzet gladju
I mahnit za dusana jagnjecimm,
srdit i jarostan prema svemu
sto izgleda samo dobrostivo,
poput ovce kudravo,
blesasto, blagonaklono od jagnjeceg mleka...
Eto takve su,
orlovske, panterske,
pesnikove ceznje, takve su
tvoje ceznje ispod hiljadu maski,
ti ludo! Pesnice!...
Ti koji si coveka gledao
kao boga i kao jagnje, -
rastrgnut boga u coveku,
kao i ovce u coveku
i smejati se raztrzuci -
to je, to je tvoja blazenost,
blazenost orla i pantera,
blazenost pesnika i lude!...
U bistrom zraku
kada se srp mesecev
zelen medju purpurnom rumeni
i zavidan vec prikrada -
i, dusmanin danu,
svakim svojim korakom potajno
kosi vreze ruza,
sve dok ne padnu nazad,
blede, u senu noci:
tako padoh i ja sam negde,
iz ludila moga za istinom,
iz bezumnih mojih ceznji za velikim danom,
umoran od dana, bolan od svetla,
- padoh dole, u suton, u senku,
istinom Jednom
spaljen i zedan nje
- secas li se jos, secas, plameno srce,
kako si nekad zedno bilo? -
Bas ja izgnan da budem
od svake istine!
Luda sam i nista drugo!
PESNIK jedino!
(Niče)

недеља, 2. март 2014.

Tri metara iznad neba


"Iznenada shvatiš da se sve završilo...Stvarno...Nema povratka nazad...Ne kaj se...Kad pokušavaš da se sjetišgdje je sve zapravo počelo-otkrivaš da je sve počelo prije nego što si mislio...Mnogo prije...I,tada,u tom trenutku,SHVATIŠ DA SE SVE DEŠAVA JEDNOM U ŽIVOTU!KOLIKO GOD POKUŠAVAO-NIKADA NEĆEŠ IMATI ISTI OSJEĆAJ...NIKADA VIŠE NEĆEŠ IMATI OSJEĆAJ DA SI...TRI METRA IZNAD NEBA...“







недеља, 12. јануар 2014.

I tako....



I tako..Ponekad želim dotaknuti zvezdu , što sija u tvom oku.
Al zastanem...Tako mi se cini dalekom.

I tako...Ponekad bih da se okupam u plavetnilu tvojih ociju.
Al zastanem...Dubine su to u kojim ne znam plivati.

I tako...Ponekad želim da u tvom ogledalu, dotaknem ti dušu.
Al odustanem jer nemogu da uhvaim tvoj nemiran pogled.

A onda te zagrlim i samo zažmurim.