петак, 6. јун 2014.



I onda se desi ,uhvati vas nespremne .
Ma koliko o tome maštali ,pokušavali da
docaramo taj trenutak...
Pogodi nas kao grom .
I samo jednom taj osecaj koji kasnije
hiljadama puta pokušavamo da prizovemo
nece se ponoviti.
Ostaje zarobljen u kandzama secanja,
dok god dišemo.

уторак, 3. јун 2014.

U zaboravljenom uglu grada



Probudila ga jeziva tišina ,  okupan u hladnom znoju i bunovan od  minulog sna ,pokušao je da ustane ali se predomisli.Znao je da nece moci.Ne može vec mesecima , još od zimus kad je slomio kuk ,ostao je da leži u krevetu.
Prepušten sam sebi ,deca istrgoše svoje korene rasuše se  po svetu.Kad -kad pozovu da vide da li je živ.Da nije bilo dobrih komšija odavno bi on napustio ovaj svet .Godine  su ucinile svoje , zašao je odavno u osamdesetu.
Okrete glavu prema prozoru ,pogleda u mracne oblake.Misli mu se razvodniše .
Više nije znao gleda li u oblake ili sumorni svet sopstvene duše.

Opet je sanjao brata Milutina ko zna po koji put, ali noćas je bilo drugacije .


 1955 Negde u Srbiji

Vreo letnji dan .Kraj reke  kupalište, tih godina jedino mesto za  okupljanje mladih. Mladi ,ludi ,lepi uvek u društvu najlepših devojaka.Privlacili su pažnju gde god su se pojavljivali,verovatno su bili jedini blizanci u to vreme u njihovoj okolini.Kao jaje jajetu ,.U svemu isti .Jedino je malo zavideo bratu to što nikada nije mogao da postane plivac kao on.Tog dana je na kupalištu je bilo pedesetak devojaka i mladica.Milutin pozdravi  par prijatelja  uz put i odma skocio da pliva.
Gledao ga je sa divljenjem ali i potajnom zavišcu. Niko nije primetio kada se tamnji oblaci nadvise nad rekom .Pljusak koji je usledio rasteraše sve kupace,samo je Milutin ostao u reci ,beše podosta odmakao od obale .Ostao je sam na obali , dozivajuci brata.Kiša mu se slivala niz lice nije video ništa.
"Milutineeeeeee‚" -uzalud je dozivao .Stajao je u nadi da ce mu se brat svakog trenutka pojaviti .U vodu nije smeo.Ne zna ni sam koliko je tako cekao ,kiša je odavno stala.Pade i noc ,Milutina nema .Slutio je najgore.Nije slutio, osecao je ,blizanci to osete.Znao je da je taj dan nestao deo njega zauvek i pre nego što su  sledeci dan našli Milutinovo telo par kilometara nizvodno .

San mu nije izlazio iz glave .Nocas je opet sa Milutinom bio na reci ,gleda ga kao srecno izlazi iz reke ,smeši mu se.

"Gavro brate "-kao da mucuje  glas ,grli ga .Oseca njegove mokre i hladne ruke ,kako ga obavijaju .-"Kao nekad u kolevci zajedno  Gavro moj.Vratio sam se "

Nije čuo kako je voda velikom brzinom prodirala u kucu  .Niti se zabrinuo kada je pocela da ulazi u sobu .Jedino mu je bilo važno da se Milutin vratio.

недеља, 1. јун 2014.



Ne uzimajte čoveku nadu možda je to poslednje što ima.


Život je bajka u kojoj vi sami pišete  kraj.


Ako odustaneš , nikada nećeš saznati ,da li bi došao do cilja.

Recite im...



Neki ljudi ne shvataju ,koliko je važno da su samo tu.
Neki ljudi ne znaju koliko je dobro videti ih samo.
Neki ljudi ne znaju koliko je njihov osmeh utešan.
Neki ljudi ne znaju koliko koristi njihova blizina.
Neki ljudi ne znaju koliko ćemo biti siromašnjiji bez njih.
Neki ljudi ne znaju da su božiji dar.
Ali znaće , ako im budemo rekli!!!