субота, 31. август 2013.

Moments



Trenuci za koje sam mislila da ce biti,al nije ih bilo.
Trenuci koji su mi bili potrebni više nego ikad.
Trenutaka gde sam se nadala,da ćeš se osećati isto.
Trenutaka gde sam bila razočarana ponovo i ponovo...
Trenutaka gde sam se borila,u nemogučnosti da stvarno pobedim.
Trebnucima gde sam plakala,iako je bilo sve neizbezno.
Trenucima gde sam mislila da mogu da ti verujem.
Trenucima gde sam mislila da mogu da ukradem deo tvoje večnosti.
Trenutke koje sam osetila,a ipak su bili drugsčiji.
Trenutaka gde sam se smejala, jer su to drugi trazili od mene.
Trenutak gde sam mislila da sam pobedila ,a sve sam izgubila.

среда, 28. август 2013.

I opet sam tu...


Noćas sam opet u snu ,bila pred tvojom kapijom... Dugo sam tamo stajala... Nisam mogla da udjem.Gvozdene rešetke su mi se podsmevale,dok je unakrsni lanac sa katancem pevušio neku svoju melodiju na vetru.i kao što obično u snovima biva i sve je moguće stvorih se sa druge strane kapije... Put je vijugao predamnom kao nekad,ali opet nekako sve je bilo drugačije.Priroda je kradom...neprimetno došla na svoje mesto.Put je bio uži nego što ga pamtim. Gola , bela stabla breza zbila su se jedna uz drugu stvorila su svod nad mojom glavom.Svojim granama su se isprepletale u neobični zagrljaj.Nekada lepo uredjena staza sada je podsećala na travnati tepih ,kao da vekovima preko njega nije kročila ljudska stopala... Nekada smo znali satima šetati ovim stazama,dok si mi pričao o svom vinagradu,trešnji ,tvom vernom pratiocu mesecu. Koračam u nadi da si još tu... Stižem da odredišta ,ispred mene se prostire stara šumska kućica ,usamljena kao avet..bez dima iz dimnjaka ,zapuštena ,tragovi vremena se jasno ocrtavaju na njoj ,a stari hrast kao stažar nemo stoji tik do nje.Začuh poznato zavijanje...Nekad ni ljudsko ni zverinje , činilo mi se i jedno i drugo...Osetih poznatu toplinu koja mi teče kroz udove,kako bubnja u mojim damarima. Zaškripeše stara vrata... Ugledah te... Za trenutak pogledi su nam se sreli,prepoznah nešto u tim ledenoplavim očima...nešto zversko...nešto svoje... I kao da je u tom trenutku vreme prestalo da postoji...

уторак, 27. август 2013.

Libero



Jutarnja izmaglica je skrivala neobičan prizor, koji se odvijao na proplanku. Video je sebe kako baš tu na sred proplanka stoji u starom poderanom vojničkom kaputu. Na levom ramenu mu soko kao strela zapet ,čeka na njegovu komandu.On podiže ruku, dajući mu znak da poleti.Sačekao je koji trenutak pa se i on vinuo za njim. Izmaglica se već gubila,mogao je da vidi sa visine obrise svoga sela koje se polako budilo" Trgao ga je neopisivo oštar bol u grudima.Otvorio je oči.Video je zabrinute poglede svoje porodice.Zna on.Zna da je on razlog njihove tuge,bola, zabrinutosti.Shvatio je gde se nalazi,gde je juče bio ,mesecima pre toga.Pogledao je prema prozoru ,nije mogao da podnese pritisak ,znajući koju im bol nanosi .Ne nije se plašio.Zna on da je najlakše onima koji odlaze a on je bio taj.Na prozoru polako kao senka pa sve jasnije se pojavio soko iz njegovog sna.Posmatra ga. I čeka njegov poslednji let. Zadnjim atomima snage je prošaptao "Hoću kući". Nije više osećao bol,niti čuo uspaničene medicinske sestre,doktore koji su se okupili oko njega. ni jecaje svoji.Samo se nasmešio svom sokolu i poleteo s njim..

субота, 17. август 2013.

Lakrdijaš




Beč 14.11.1889. Povorka se lagano kretala,prateći škripu zastarelih kočija koje su se kretala blatnjavim gradskim predgradjem.Dok je kiša padala kao da je sudnji dan.Čuo se žamor u povorci i poneka pošalica za poslednjim Bečkim lakrdijašem.Suze ucveljenih žena,koje su polazile kroz njegov život. I olakšanje muškaraca što ga napokon prate na put bez povratka. Ne vide oni ,da on ne odlazi nigde,da ostaje tu u nezaboravu,jer je svuda ostavio trag. I ne čuju oni njegov prigušeni smehi podsmeh ,da ih je i ovaj put prešao .Dok se on vozi, oni trčkaraju za zakasalim vrancima...

петак, 16. август 2013.

Let



Godine učenja padova,dizanja i eto me sada tu... Na padini ,visini ispod mojih nogu beskonačna džungla.. Širim svoja krila Letim Vetar mi miluje lice Strah? Možda! Šta ako nisam naučila dobro da letim i strmoglavim se?

четвртак, 15. август 2013.

Kap



Nakon dugih godina lutanja,traženja pao je umoran na kolena . Duboke rane koje su dosezale do samih kostiju nije ni osecao. Samo ukus znoja koji se slivano niz njegove upale obraze i žedj ogromnu žedj. Smogavši malo snage , ispružio je ruke da otera pticurine koje su zlokobno kružile iznad njegove glave. I gle cuda, na dlan mu pade kap vode dovoljna da mu da slnage da nastavi dalje.Tako dostupna , dragocena... Tu mu je na dlanu kao dragulj se presijava na suncu .Gleda je zamišljeno. Ne želi je,iako zna da mu je ona spas da izadje iz lavirinta svoje duše.Gleda je...malo mu je žedan je on za mnogo više. Podiže pogled u daljinu, ne obazire se na ono što mu je tu na dlanu.Tražeci daleko ,nedostižno nemoguce mora,okeane... Ne primecuje da mu kap ,koju mu je možda sam bog poslao, izmice medju prstima i pada ne žednu napuklu zemlju ,gubeci se u njenoj utrobi. Pada i on preko nje,s pogledom uprtim u daljinu nestajuci u svom ništavilu.

четвртак, 1. август 2013.

Mašta



Upotrebite svoju maštu,
da budete šta želite
Da uradite ono što želite,
ali stvarno.


Koristite svoju silu,
da dosegnete nebo
da promenite univerzum,
celi svet
kako vam se dopada.


Koristi svoje slabosti,
tako da ostsali znaju
da si samo ljudsko bice
jer niko nije savrsen.