уторак, 27. август 2013.

Libero



Jutarnja izmaglica je skrivala neobičan prizor, koji se odvijao na proplanku. Video je sebe kako baš tu na sred proplanka stoji u starom poderanom vojničkom kaputu. Na levom ramenu mu soko kao strela zapet ,čeka na njegovu komandu.On podiže ruku, dajući mu znak da poleti.Sačekao je koji trenutak pa se i on vinuo za njim. Izmaglica se već gubila,mogao je da vidi sa visine obrise svoga sela koje se polako budilo" Trgao ga je neopisivo oštar bol u grudima.Otvorio je oči.Video je zabrinute poglede svoje porodice.Zna on.Zna da je on razlog njihove tuge,bola, zabrinutosti.Shvatio je gde se nalazi,gde je juče bio ,mesecima pre toga.Pogledao je prema prozoru ,nije mogao da podnese pritisak ,znajući koju im bol nanosi .Ne nije se plašio.Zna on da je najlakše onima koji odlaze a on je bio taj.Na prozoru polako kao senka pa sve jasnije se pojavio soko iz njegovog sna.Posmatra ga. I čeka njegov poslednji let. Zadnjim atomima snage je prošaptao "Hoću kući". Nije više osećao bol,niti čuo uspaničene medicinske sestre,doktore koji su se okupili oko njega. ni jecaje svoji.Samo se nasmešio svom sokolu i poleteo s njim..

Нема коментара:

Постави коментар