четвртак, 28. новембар 2013.

Raskršće II




Beše to jedna od onih noci nesanice , kao da se teret celog sveta svalio na njegova ledja.Težak sumorni osecaj ništavila ,tuge , tegobu...Predhodni dan mu je baš prošao dobro ,nije znao odakle sva ta osecanja nicim izazvana.Ne mogavši da zaspi prevrcuci se po krevetu , rešio je da prošeta, ustao je ,spremio se i obukao svoj crni kaput.
Lutao je besiljno ,želeo je samo da odagne ta negativna osecanja . Stigavši do reke seo je na prvu klupu na koju je naišao.Mesec je vec visoko bio na nebu ,dok mu je novembarski vetar šibao u lice donoseci miris prvog snega.

"Znaš to je tvoja sudbina."
Zacuo je poznat glas,mesecina je tu uvek, setio se.
"Ne možeš naci mir.Možda si bio srecan u životu.I sada to moraš platiti.Sreca je skupa ,jako skupa.Samo retki ulaze u trgovinu svesno sa njom , jer postoje samo dve stvari sa kojom možeš kupiti srecu. Novcem i dušom. Sa novcem možeš kupiti trenutnu srecu ,koja deluje samo kratko vreme dane ,mesece nekad i koju godinu.Na duže moraš platiti dušom .Šta misliš zbog cega je ovoliko ljudi na svetu nesrecno ? Prvo nemaju a drugo nisu spremni da daju .A tu je i tvoj nemir koji nocas osecaš Srecan si , a još ne znaš cenu koja ce ti biti naplacena .Postoje dva trgovca dušama zavisi sa kom si trgovao."
"Dace bog da je ovo prvo ,jer sve što sam novcem platio jeftino sam prošao.."

среда, 30. октобар 2013.

Volim te



"Volim te , ovde i sada u ovom životu.
Zajedno ćemo preživeti godine koje su 
pred nama.Ali i negde u nekom drugom životu voleću te." 

"Dovoljno je da me voliš u ovom životu, u drugom ti ostavljam tvoju slobodu"

субота, 12. октобар 2013.

Zauvek

Zaslepljena ljubavlju , gazim krvavim ulicama ,
gledam u praznu bleštavu svetlost iluzija.Da
si stvoren samo za mene i da ćeš me voleti zauvek.

уторак, 8. октобар 2013.

Kad sve jednom prodje


.

Cekala tako neko vreme,da sve nestane,da sve jednom ode u zaborav.
Da mogu da se okrenem do svoje kolevke,do svoga groba.
Da ostane samo ono vredno pamcenja.Da vreme 
izbriše sve loše što mi se u životu dešavalo.


Želela sam ostvariti snove,
a život je ono,ono što mi se dešavalo.
Ima jedan san drugaciji od drugih tako živ ,tako stvaran
koji je ostao nedorecen,možda za neka bolja vremena.


среда, 2. октобар 2013.

понедељак, 30. септембар 2013.

San


Otvorila je oči .Sunce jeć odavno započelo svoju dnevnu šetnju po beskrajnom plavetnilu .Dotače mokri beli čaršov od hladnog znoja, mislima su joj tumarale scene iz minulog sna. Ustaje. Laganim korakom primiče se prozoru,nežnim rukama dotiče čipkane zavese pozutele od vremena,zamače ih i zamišljeno se zagleda u gustu šumu,koja se prostirala pred njenim još sanjivim očima. Gotovo da je mogla da vidi njegove užarene oći kako je nestremice posmatraju iz šume.Instiktivno se odmače od prozora,pogled joj pade na njen odraz u ogledalu,spazi crvene tragove na svome vratu...

недеља, 29. септембар 2013.


Živeo osecajuci se čas kao vuk čas kao čovek, kako je to slučaj kod svih polutana, ali kada je bio vuk, uvek bi ga vrebao čovek,posmatrajuci, ocenjujuci i osudujuci a u vreme kada je bio čovek, to isto je cinio vuk. Na primer,ako je Hariju kao čoveku dolazila neka lepa misao,neko prefinjeno, plemenito osećanje, ili ako bi izvršio kakvo, takozvano, plemenito delo, tada bi vuku njemu iskezio zube,smejao se i pokazivao mu sa surovom ironijom kako smešno i rdavo pristaje ovakvo plemenito pozorište stepskoj životinji,vuku, koji u svojoj duši sasvim tačno zna šta mu prija, naime‚: da usamljen kaska stepama, da se povremeno naloce krvi ili da juri za nekom vucicom. Sa gledišta vuka svaka tovecja delatnost postajala je strahovito komicna i neprilicna, glupa i sujetna. Alije bilo isto tako i kada se Hari osecao i ponašao kao vuk, kada bi iskezio zube na druge, kada bi osecao mržnju i smrtno neprijateljstvu prema svim ljudima i njihovom lažnom i izopacenom ponašanju. Tada bi, naime, vrebao u njemu onaj Ijudski deo prirode,matrao vuka, nazivao ga stokom i zveri, i tako kvario svaku radost jednostavnog, pravog i divljeg vucjeg stvora.

Stepski Vuk
Herman Hese

Reka duše





Duša se razdire u svom bolu,proždiruci samu sebe.
Tone sve dublje i dublje u reci bez povratka.
Valjajuci se krvava u mulju ,sve dok ne nestane i njen poslednji deo u ništavilu.

субота, 28. септембар 2013.

Beskraj



 I na kraju osta rec ,rec svuda medju andjelima,na zemlji i medju zvezdama, cak i u najdubljim ponorima ljudske duše.Tamo je rec gorela punim sjajem i za trenutak sam bila zaslepljena..

четвртак, 26. септембар 2013.

Poslednji ples




Žurnim koracima je grabio kroz noc,sećući maglu kao oštricom noža u svojoj rešenosti ds je ostavi.Rukom je napipao u levom dzepu oproštajno pismo, tako je bolje za oboje.Mrzeo je rastanke.Znao je da u ovo vreme spava,nece mu biti teško pokupiti ono svojih malo stvari ,i otici.
Na stolu ce je ujutru cekati pismo .Nece ga više zanimati kako ce reagovati .On ce vec biti kod svoje nove ljubavi mlade crnokose studentice.
Otvorio je vrata stana onda je vreme stalo na trenutak
Prizor koji je ugledao pratiće ga celog života.
Stajala je kao prividjenje kraj prozora u dugoj crvenoj haljini,duga kosa joj se u talasima spuštala niz  gola ledja .Lepo dekorisan sto spremljen kao za neki jubilej.Miris dunja...Nije mogao da poveze nista sa današnjim danom sto bi moglo da predstavlja sve ovo.
Okrenula se polako, uvojci su joj uokvirili lice ,na vratu biserna ogrlica uspomena od majke jedini nakit koji mu se cini da je imala.Tek tada je primetio koliko je smršala.

"Tako znaci izgleda kraj.Kraj jedne ljubavi ,završene i pre nigo što je pocela da živi.Skupa je sreca,jako skupa ,nemam ja cime više da je platim" na trrenutak je zastala.
 Činilo mu se da ga nešto steže za vrat .ovo je bilo poslednje što je ocekivao.
"Platila sam nadom da ceš se promeniti .
Čekanjem da li ceš se od njih ponovo meni vratiti.
Bolom kada si odlsazio drugima .
Radošcu  kada sam mislila da ih ostavljaš zbog mene.
Razocarenjem kada sam shvatila da ih ostavljaš zbog neke nove.
Tražila sam sebe u svakoj tvojoj reci izrecenoj ,napisanoj... nije me bilo...
To je kraj,znaci tako igleda kraj,samo se desi i shvati covek da je gotovo da nema dalje kad stigneš do ponora ,postoje samo dva rešenja vratiti se ili produžiti."zastala je.
Cinilo mu se da nema vazduha nevidljive ruke su ga sve vkše stezale,nikada nije pomislio da je ona ikada išta znala,uvek se trudio da sakrije ,ne iz straha da je ne povredi ,vec da bi izbegavao svadje.Takav je bio nije mogao protiv sebe ,nije mogao da ostane sa jednom ženom.Kada je nju upoznao mislio je da ce se smiriti ,ali nije bilo tako .Bilo je to nješto jace od njega .Duh lutalice.

"Secaš se našeg prvog susreta ? Volela bih samo da tako završimo .Da otplešemo poslednji ples molim te."rekla je.
Krenuo je ka njoj ,noge su ga polako izdavale,nestajalo mu je vazduha.Ipak je nekako uspeo uhvatiti je oko struka i zaplesati.

"Ne mogu se promeniti, najbolje je da odem." prošaptao je i odvojio se od nje.
Ostala je mirno stojeci ,ćutala je ,samo je pratila njegove ubrzane pokrete kako grabi svoje stvari i nestaje.
Znala je da odlazi njegovoj mladoj ljubavnici...mladost...mladost ne ceka ,znala je...
Izjurio je iz stana kao da ga djavoli jure.
Gledajuci ga kroz prozor pustila je suzu ,jedinu suzu koja joj je ostala,da istece sva njena tuga.....



Nije sve onako kako izgleda


уторак, 24. септембар 2013.

Jednog dana...



Jednoga dana kad ne bude nas više, 
kad budu padale jesenje kiše, 
da li ćeš na mene pomisliti
i jednu suzu pustiti... 
Jednoga dana kad prekrije me trava, 
a tvoje rame njena kosa plava, 
hoćeš li tada suzu ispustiti 
i moje ime tiho izustiti... 
Jednoga dana kad prekrije me tama, 
i moja duša ostane sama,
 molim te tada upali sveću ,
za ženu koja ti je želela sreću...

среда, 18. септембар 2013.

Raskršće


Nekako tu,baš tu gde sve počinje,a u isto vreme se i završava... Početak bez kraja..Kraj bez pošetka...na raskršću istoka i zapada. na raskršću njegovog života,Hodao je umorno čovek,zadubljen u svoje misli,hodao je gore dole po staroj zardjaloj železnickoj pruzi ukrštenoj sa zemljanim putem.Nekada je ova pruga bila glavna veza dalekog istoka i nedostižnog zapada.A sada tek deo prirode koja preti ga je skroz osvoji. Zna on...da ovuda vec odavno ne prolaze vozovi,Al nekako mu se cini da izdaleka jasno cuje zvuk dolazeceg voza. "Zdravo"-trže ga nečiji glas.
Jesenji mesec je vec odavno zasijao u svo punom sjaju,tako da je mogao da vidi sve oko sebe skoro isto kao i po danu,al ne vide ništa što bi ukazivalo da ima još nekog u blizini.
"Ko je to ?Zašto se kriješ?"
"Ne krijem se,tu sam."
"Zašto te ne vidim?"
"Vidiš me"-Učini mu se da čuje prigušen smeh.-"Ja sam mesečina."
"Od kad mesečina govori?"-upita zbunjeno.
"Oduvek,ali samo retki mogu da me čuju i to samo kada ja to želim.Noćas si to to."
"Zašto ja?"
"Izgledao si mi tako zabrinut na toj pruzi,pa sam želela da zavirim u tvoje misli." "Šta ako ti ne dozvolim?"
"Sve jedno ću ih ukrasti.Znam,znam da je to greh za vas smrtnike,ali za mene ne.Znaš li da je to jedini greh koji postoji?"
"Zašto jedini?Ima i gorih stvari nego nešto ukrasti."-Pogleda oko sebe ne znajući tacno gde da gleda.
"Eto i ti tako razmišljaš kao i svi ljudi,zašto jednostavno kada može konplikovano.Kažem ti jedini je greh."
"Kako?"-upita zainteresovan ovim saznanjem koje mu je skroz skrenulo misli od njegovih problema.Prećutno joj je bio veoma zahvalan.
"Pokušaću da ti objasnim.Vidiš sve je u stvari kradja .Ako ubiješ nekog čoveka kradeš mu pravo na život.Samim tim povlaciš još mnogo kradja.Recimo da je on bio muškarac tridesetak godina,oženjen, jedno dete.stari roditelji...I tako...ti ne samo što sinjemu ukrao život,ukrao si njegovim roditeljima sina,ženi muža,detetu oca..pravo svima njima da nekada nastave kako tako normalan život...
" Seo je na šine,stavio saktove na kolena,bradu stavio na dlanove,slušajuci sa zanimanjem.
"Od kada je veka i vjekovao bitavam na svakom ćošku ove napaćene planete,veruj mi ne pričam napamet."
"Ti mora da si svašta videla?"
"Jesam.Srećom nemam nikakva osećaanja ,pa me ništa ne dotiče.Svaki put kad čovek slaže ukrade onom drugom pravo na istinu.Zar ne? Preljuba isto za sobom povlači niz kradja,daću ti jedan primer:Kada nekoga varaš,kradeš partneru ljubav,dodire ,nežnosti i poklanjašdrugoj.Ostaješ tu gde jesi samim tim kradeš i preljubnici šansu da živi normalnimživotom,da stvori porodicu ako je vec nema...Ako je imaa kradeš njenom mužu ženu,deci majku...Možemo ovako do sutra ,ali u suštini sve se svodi na to da je kradja jedini greh.Evo i ja sam tebi ukrala vreme."
"Ne bih ovo smatrao grehom.Pomogla si mi da bar na trenutak ne mislim o svojim problemima..svojoj kradji.Znaš...Nikada na to nisam razmišljao na taj nacin.Smatrao sam da je život krataki da treba iskoristiti sve što ti on pruža a i drugi,ne štedeći ni sebe ni njih.Na posledice nikada nisam razmišljao..na ljude koje povredjujem...Možda cu se jednom kajati zbog toga,ko zna.Ti ceš verovatno biti tu,kao što si svake noći oduvek bila,možda moj jedini svedok,Kad dodje vreme za naplatu dugova.Vreme će pokazati."
"Dalje moraš sam.Ja sad odlazim.Uvek cu biti tu ,ali neceš me se uvek setiti."
"Ne želiš više da mi ukradeš misli?"
"Nema potrebe,nikada i nije imalo...oduvek sam znala o čemu razmišljaš."

уторак, 17. септембар 2013.

Laku noć


Pahuljica



Nešto najlepše što sam pročitala u poslednje vreme.
Usudila sam se da je "ukradem "zaboravu.Stvarno je
predivna priča.

 "Ispricacu vam jednu pricu...
Pricu o neobicnom susretu.
Zureci kroz jedan od normalnih hladnih dana mog zivota,prolazio sam kroz park.
Pratio sam stazu koju su ljudi  napravili kroz snijeg,koji  je vec dugo padao.
Uporno sam se borio da zastitim lice od tog snijega.
Najedanput,na rukavu sam primjetio nesto divno.
Zastao sam...
Primetio sam jednu malu pahuljicu.
Ne znam koliko dugo je vec bila tu,ali je bila posebna.
Osvrnuo sam se oko sebe daprovjerim da li neko posmatra sta radim.
A sta sam radio?
Polako sam uzeo pahulju i stavio na dlan.
Tek tada sam primjetio koliko je ona,zapravo,divna i da se mnogo razlikuje od ostalih.
Bio sam ocaran njenom jednostavnoscu.
Eh,kako li je samo izgledala carobna...
Utim trenucima sam zaboravio na sve.
Zaboravio sam i na zivot,hladan dan i na snijeg.
Na zalost,moja zanesenost je trajala kratko.
Desilo se nesto,na sta sam potpuno zaboravio.
Pahuljica je pocela da se topi na mom dlanu!
Razocaran i vodjen zeljom da je jos malo zadrzim,na trenutak sam se dvoumio.
Ipak,sagnuo sam se i lagano je vratio tamo gdje treba da bude.
Brzo je vratila sjaj svoj i ljepotu,
jer bila je na mestu gdje i pripada.
Ja sam jos malo ostao u tom polozaju.
POsmatrajuci je i diveci joj se ponovo,ali ovog puta sa tugom,
jer sam znao da vise ne smijem da je uzmem.
Ustao sam i krenuo dalje.
Mnogo puta sam se osvrnuo u pravcu,gdje sam,do maloprije,
drzao na dlanu jednu pahuljicu..."Hanibal Lektor-bloger)

понедељак, 16. септембар 2013.

Hvala




Hvala svima koji nisu verovali u moje snove,
a ja ih danas živim .
Hvala svima koji me nisu prihvatili,
naucili su me šta je sloboda.
Hvala svima koji su me vukli  na dno,
dali su mi snagu da gazim vrhove.
Hvala svima koji su me odpisali ,
sada mogu pisati nove stranice.
Hvala svima koji su me napustili,
napravili su mesto za bolje ljude.
Hvala svima koji su me povredili,
naucili su me kako prevazici bol,.
Hvala svima koji su me gurali u ponor,
naučila sam da letim.
I na kraju hvala svima koji me vole
i daju mi snagu da da idem dalje kroz život.

уторак, 10. септембар 2013.

Večni putnik




Kao večni putnik kroz vreme, plovim beskrajem,nošena vetrom u nepoznate daljine... I kad kad zastanem kraj nekog cveta, pomislim to je najlepši koji sam ikada videla, Poželim da ga uberem, ali vetar me ponese dalje.. Nekad...samo vetrić a nekad uragan ,vine me u visine u moj beskraj..

субота, 7. септембар 2013.

Izgubljene vrednosti




Stari orah je nemo svojom krošnjom skrivao trošnu staru kucicu,stražar koji kao da je tu vekovima obitavao. A pod njim stara klupa na kojoj sedi stara oronula starica, drži svoje pletivo zagledana u njegovu krošnju. -Bako šta radiš sa tim iglama?-zapita unuka otvarajuci laganim pokretom drvenu kapiju u drugoj ruci joj mobilni. -Evo sine ništa pusta navka, .Šta mi ti radiš? Kako je onaj moj izrod nesin,kao da nema majku i da danas nema telefona da pita za staru majku. Živu je on mene izgleda ožalio. -Nije bako znaš da stalno radi-rece unuka i sede na klupu pored bake. -I mi smo sine nekada radili i dan i noc,pa se imalo vremena za sve,a prvo za stare roditelje. Današnja omladina samo bulji u to sokocalo.-pokaza na unukin mobilni. -Znaš ta mi pre neki dan kaže komšika Mara, pokazujuci mi to sokocalo što držiš u ruci ,"Vidi dobila sam poruku od cerke iz Australije ". Ja je gledam beše mi je žao.Žao mi beše svih vas što nikada necete spoznati bliskost jedne porodice,jedne prave zajednice.Žao mi beše i mene, što mi kuća puna čeljadi sada čami prazna bez radosti , života .decijeg smeha,pa preklinjem ovo zlo vreme.Danas ti je brat nebrat, prijatelj neprijatelj sklapaju se brzo a još brže uništavaju,ne smeš nikome ništa reci ,odma se dure,ljute, spremni na svadju.A brak e brak ti je sine moj bio svetinja.Nego sine zaprica se baka jel imaš ti neko momče? Unuka podiže pogled s mobilnog, ko zna da li je i cula koju bakinu rec. -Šta rece bako ? -Imaš li neko momče sine? -Imam bako evo bas sad se dopisujem sa njim . -E moj sine kakva ti je to ljubav?Ja imam od tvog dede kada je bio u zarobljeništvu u Nemackoj pet godina, pun sanduk pisam punih ljubavi, topline.Vredelo je cekati tolike godine ,proživesmo u miru, sreci i radosti sve dok nas smrt ne rastavi.Pod ovim orahom se upoznasmo.Dace ti baka jednom da procitaš moja pisma .A poruke...nismo ti mi sine umeli da pišemo.Svaki pokret,svaka stvar je imala svoje znacenje ,cak i kada smo cutali znali smo šta onaj drugi misli.Dace bog sine moj da te vaše ljubavi traju više od tih vaših sokocala...

среда, 4. септембар 2013.

Suza




Jesam li ti ikada pričala o svojim strahovima?
O pogrbljenoj starici bez roda i poroda,samoj u 
jeseni svog života.Borama ispisane priče koje 
su se ocrtavale na njenom umornom licu.
Ponekad mi dodje u san.Vidom je na klupi,ispod stare trešnje polemljenih grana ,kako sedi.Suton je.U drhtavim rukama grčevito steže požutelu fotografiju.Prinosi je uz obraz..uzdiše...Prelazi svojim ogrubelim rukama po njoj svojoj jedinoj uspomeni,druge su i onako odavno već umrle.Ona..On tako srećni na toj slici.
Zagrljeni,nasmejani,mladi...
Prijmećujem na poledjini lepa ispisana slova.
Želim da ih pročitam.Prikradam se polako da me ne vidi,ali čini mi se da ona zna da sam ja ovde ,
i da baš želi da je vidim šta piše.
"Ništa nije večno.Ali tako bih voleo ostariti s tobom. Zauvek tvoj B."
Vidim joj tugu u očima,bol patnju,kajanje...prekor koji kao da je usmernen ka meni.Stavlja sliku na grudi ,vidim kako joj se jedna suza iz oka ote.Kao da je u toj jednoj suzi sažet sav njen život.Sreća i tuga,patnja i radovanje,ljubav,bol...Primičem se još bliže želim da vidim ko je na slici..
I taman da pogledam,kad njena suza pade na sliku, koja nestaje.
Budim se..
Čujem tvoje umereno disanje...kako spavaš kraj mene.
Srećna sam što nisam kao starica iz moga sna,sama i bez ikoga.
Ali ta suza to je ono što me plaši.



уторак, 3. септембар 2013.

Trenutak



On se ne boji budućnosti siguran je u sebe... u mene ,za njega ovaj trenutak ne postoji , vetrovi će ga oduvati iz njegovih misli kao i mnoge druge pre ,sutra ga se neće ni sećati...proći će meseci, godine... milioni godina , promenićemo se ,a ja ću kao i sada sećati ovog trenutka kako sedimo mirno i spokojno, njegove prste na mojima kako kao meka svila klize po mojima... moje glave na njegovim grudima.. svoje mirne luke dok slušam njegove otkucaje srca koji me tako umiruju....

субота, 31. август 2013.

Moments



Trenuci za koje sam mislila da ce biti,al nije ih bilo.
Trenuci koji su mi bili potrebni više nego ikad.
Trenutaka gde sam se nadala,da ćeš se osećati isto.
Trenutaka gde sam bila razočarana ponovo i ponovo...
Trenutaka gde sam se borila,u nemogučnosti da stvarno pobedim.
Trebnucima gde sam plakala,iako je bilo sve neizbezno.
Trenucima gde sam mislila da mogu da ti verujem.
Trenucima gde sam mislila da mogu da ukradem deo tvoje večnosti.
Trenutke koje sam osetila,a ipak su bili drugsčiji.
Trenutaka gde sam se smejala, jer su to drugi trazili od mene.
Trenutak gde sam mislila da sam pobedila ,a sve sam izgubila.

среда, 28. август 2013.

I opet sam tu...


Noćas sam opet u snu ,bila pred tvojom kapijom... Dugo sam tamo stajala... Nisam mogla da udjem.Gvozdene rešetke su mi se podsmevale,dok je unakrsni lanac sa katancem pevušio neku svoju melodiju na vetru.i kao što obično u snovima biva i sve je moguće stvorih se sa druge strane kapije... Put je vijugao predamnom kao nekad,ali opet nekako sve je bilo drugačije.Priroda je kradom...neprimetno došla na svoje mesto.Put je bio uži nego što ga pamtim. Gola , bela stabla breza zbila su se jedna uz drugu stvorila su svod nad mojom glavom.Svojim granama su se isprepletale u neobični zagrljaj.Nekada lepo uredjena staza sada je podsećala na travnati tepih ,kao da vekovima preko njega nije kročila ljudska stopala... Nekada smo znali satima šetati ovim stazama,dok si mi pričao o svom vinagradu,trešnji ,tvom vernom pratiocu mesecu. Koračam u nadi da si još tu... Stižem da odredišta ,ispred mene se prostire stara šumska kućica ,usamljena kao avet..bez dima iz dimnjaka ,zapuštena ,tragovi vremena se jasno ocrtavaju na njoj ,a stari hrast kao stažar nemo stoji tik do nje.Začuh poznato zavijanje...Nekad ni ljudsko ni zverinje , činilo mi se i jedno i drugo...Osetih poznatu toplinu koja mi teče kroz udove,kako bubnja u mojim damarima. Zaškripeše stara vrata... Ugledah te... Za trenutak pogledi su nam se sreli,prepoznah nešto u tim ledenoplavim očima...nešto zversko...nešto svoje... I kao da je u tom trenutku vreme prestalo da postoji...

уторак, 27. август 2013.

Libero



Jutarnja izmaglica je skrivala neobičan prizor, koji se odvijao na proplanku. Video je sebe kako baš tu na sred proplanka stoji u starom poderanom vojničkom kaputu. Na levom ramenu mu soko kao strela zapet ,čeka na njegovu komandu.On podiže ruku, dajući mu znak da poleti.Sačekao je koji trenutak pa se i on vinuo za njim. Izmaglica se već gubila,mogao je da vidi sa visine obrise svoga sela koje se polako budilo" Trgao ga je neopisivo oštar bol u grudima.Otvorio je oči.Video je zabrinute poglede svoje porodice.Zna on.Zna da je on razlog njihove tuge,bola, zabrinutosti.Shvatio je gde se nalazi,gde je juče bio ,mesecima pre toga.Pogledao je prema prozoru ,nije mogao da podnese pritisak ,znajući koju im bol nanosi .Ne nije se plašio.Zna on da je najlakše onima koji odlaze a on je bio taj.Na prozoru polako kao senka pa sve jasnije se pojavio soko iz njegovog sna.Posmatra ga. I čeka njegov poslednji let. Zadnjim atomima snage je prošaptao "Hoću kući". Nije više osećao bol,niti čuo uspaničene medicinske sestre,doktore koji su se okupili oko njega. ni jecaje svoji.Samo se nasmešio svom sokolu i poleteo s njim..

субота, 17. август 2013.

Lakrdijaš




Beč 14.11.1889. Povorka se lagano kretala,prateći škripu zastarelih kočija koje su se kretala blatnjavim gradskim predgradjem.Dok je kiša padala kao da je sudnji dan.Čuo se žamor u povorci i poneka pošalica za poslednjim Bečkim lakrdijašem.Suze ucveljenih žena,koje su polazile kroz njegov život. I olakšanje muškaraca što ga napokon prate na put bez povratka. Ne vide oni ,da on ne odlazi nigde,da ostaje tu u nezaboravu,jer je svuda ostavio trag. I ne čuju oni njegov prigušeni smehi podsmeh ,da ih je i ovaj put prešao .Dok se on vozi, oni trčkaraju za zakasalim vrancima...

петак, 16. август 2013.

Let



Godine učenja padova,dizanja i eto me sada tu... Na padini ,visini ispod mojih nogu beskonačna džungla.. Širim svoja krila Letim Vetar mi miluje lice Strah? Možda! Šta ako nisam naučila dobro da letim i strmoglavim se?

четвртак, 15. август 2013.

Kap



Nakon dugih godina lutanja,traženja pao je umoran na kolena . Duboke rane koje su dosezale do samih kostiju nije ni osecao. Samo ukus znoja koji se slivano niz njegove upale obraze i žedj ogromnu žedj. Smogavši malo snage , ispružio je ruke da otera pticurine koje su zlokobno kružile iznad njegove glave. I gle cuda, na dlan mu pade kap vode dovoljna da mu da slnage da nastavi dalje.Tako dostupna , dragocena... Tu mu je na dlanu kao dragulj se presijava na suncu .Gleda je zamišljeno. Ne želi je,iako zna da mu je ona spas da izadje iz lavirinta svoje duše.Gleda je...malo mu je žedan je on za mnogo više. Podiže pogled u daljinu, ne obazire se na ono što mu je tu na dlanu.Tražeci daleko ,nedostižno nemoguce mora,okeane... Ne primecuje da mu kap ,koju mu je možda sam bog poslao, izmice medju prstima i pada ne žednu napuklu zemlju ,gubeci se u njenoj utrobi. Pada i on preko nje,s pogledom uprtim u daljinu nestajuci u svom ništavilu.

четвртак, 1. август 2013.

Mašta



Upotrebite svoju maštu,
da budete šta želite
Da uradite ono što želite,
ali stvarno.


Koristite svoju silu,
da dosegnete nebo
da promenite univerzum,
celi svet
kako vam se dopada.


Koristi svoje slabosti,
tako da ostsali znaju
da si samo ljudsko bice
jer niko nije savrsen.

среда, 31. јул 2013.

Sreća



Sreća počinje onda,
gde smo zaboravili vreme.
Jer upravo u tom trenutku
mi smo srećni.

Neko drugi...




Da li ste se ikada zapitali,kako bi vaš život izgledao da ste neko drugi?
Da li ste ikada želeli biti u drugom telu,u jednom životu gde možete učiniti sve što želite?
Bez ograničenja jednog mentaliteta i kulture-daleko od morala.
U dalekoj zemlji čežnji i odanosti.
I niko da ne može na nešto da vas natera da uradite,da bežite...

U zemlji vaših želja,snova,nadanja...

U telu koje nije vaše.

Da li bi život bio lakši...?



Misli koje se tajno gomilaju,oči u oči ,
san koji odlazi da sanja.Odlazi na putovanje.
Usudi se da preskoči zid u druge svetove
za trnutak beskranog,do sledeceg treptaja zvezda.

уторак, 30. јул 2013.




Ne idi pravim putevima,
idi putevima gde niko ne ide.
Ostavljaj tragove ne samo prašinu.

I tako to biva...



Ledena studen uvuče se zemlju ,kamen, kožu... Kocke su se polako jedna po jedna sklapale same od sebe, kojima u početku nisam videla smisla i kojima nisam videla mesto u slici ,sada su došle na svoje mesto. Koliko je ljudi koji pate jer ne mogu da se izvuku iz paukove mreže svoje uzdržljivosti i bojažljivosti i u svom slepilu i gluposti drže ispred sebe zid koji skriva istinu ?



Mrzimo ono,čega se plašimo.

петак, 26. јул 2013.

Olakšaću ti...



Olakšaću ti...
Da lakše odeš ,znam da mrziš rastanke,
i sve što oni donose...
Postaću najgora žena svega što si mrzeo,
tvojih prošlih i budućih...
Olakšaću ti...
Skloniću nogu sa puta i kamen o koji se sapliceš,
svaki put kad kreneš u svoj beskraj...
Olakšaću ti...
Skinuću okove sa tvojih nogu,
i izvući tvoje kandze zarivene duboko u zemlju...
Olakšaću ti...
Ne brini...
Jer znam da nikada nisi ni želeo da ostaneš.

среда, 24. јул 2013.

Prividjenje





Jesi li prividjenje?
Stojim tu u nepoznatom gradu ...
Uzdah iz grudiju se ote,
spazivši te na peronu svojih secanja,
Kako svojim plavim ocima prodireš
do središta moje duše.
Sanjam li ?

уторак, 23. јул 2013.


Oproštaj...




Nošeni vetrom nestajemo,kao da i nismo postojali.Zarobljeni u svojim zabludama,nemi za onog drugog. Idemo svako svojom stazom, nemajući želje da pratimo jedno drugog.Tvoje divlje ,opasne,nepregledne,neotkrivene... Moje pregledne,poznate,pitome...Rasuli smo bisere naše ljubavi pod noge,šta ako nam ikada budemo poželeli u mraku naše duše? Gazim po podnožju tvoje podsvesti..tražim mrivce ljubavi da nahranim svoju pustu želju da i vuk može mene da voli...uzalud sam razdvajala planine,plivala bujicama života,gazila okeane...uzalud... Samo vrisak tižine koja se prelama noćas i jedna suza za umirućom ljubavlju ,nadanjima,snovima... Da smo nekada postojali "mi" i da sam te nekada volela...

среда, 3. јул 2013.

Noć



Volim noć.
Volim nekad tišinu da čujem,
ka sve utihne,kad se smiri.
Ondas mogu da čujem svoje misli,
šta mi govore.

четвртак, 27. јун 2013.

Trag





Ostavljam trag i nestajem..
Tražićeš me u svojim snovima..
U svakom danu...
Tražićeš me pod zvezdama...
al nećeš videti, kako jedna
gore sija samo za tebe...
Kopaćeš svojim ranjivim rukama,
zemlju po kojoj hodaš,
al nećeš videti na toj istoj zemlji
mali prelepi cvet.
Gledaćeš u oblake,
al nećeš videti kap, koja ti kvasi lice.
Osetićeš vetar blag i nežan,
al nećeš znati ko ti miluje lice.
Ostaviću trag na tvojoj duši,
da me se samo sećaš.
Čekaćeš voz u kome sam ,
da ti vratim srce,
ali on nikada neće proći,
na zaraslim šinama.
Nećeš me naći ,prepoznati...
Ako ikada pokušaš da me tražiš...

среда, 26. јун 2013.

Sanjalica




Sanjar u prolazu sam,sanjam budim se odlazim vraćam se ,
nošena vremenom ponekad gubim se.Kiše spiraju bore sa mog lica ,
 ne menjam se , u dusi ostajem ista.

недеља, 23. јун 2013.

Ponekad




Ponekad sam kao ptica opasna i divlja.
Ponekad sam kao davno izumreli zmaj opasna al lepa.Ponekad sam kao vetar,
neraspoložena al topla i nežna.ponekad sam list na vetru, ponekad tu ponekad
tamo.Često sam kao pas na kratkoj uzici,ili konj u štali,željna slobode.
Često sam kao mirna voda,hladna,duboka sa toplom površinom.
Retko sam voće koje pada sa drvete u strani novi svet.
Često sam mala zvezda,uhvačena negde u ogromnom univerzumu.
Ali ustvari sam malo od tih stvari ili životinja.
Jer sve imaju svoje prednosti i mane.
Ipak u svom svetu ja sam samo čovek sa varnicom nade u oku.



Samo onaj koji dolazi u tišini, moze da čuje .

среда, 12. јун 2013.

Želim

Želim mesec dodirnuti .

Vetar milovati.

Sunce poljubiti.

Ukus kiše osetiti.


Želim biti šuma.

Voda.

Brdo.

Nebo.


Želim da trčim sa vukovima.







Plivam sa izvorima.

Letim sa sokolovima.

I razgovaram sa ljudima.


Želim biti sova

koja se šunja po noći,

Orao u drveta krošnji.

Dete koje se igra po blatu .

I da ništa ne radim po satu.

Želim biti slobodna kao vazduh.

Divlja kao voda.

Vrela kao vatra.

Postojana kao zemlja .


Želim...

Ne pitaj me...

Ne pitaj me šta je ljubav.

Ja ne znam.

Ne pitaj me ko sam.




Ne znam.

Ne pitaj me šta osećam.

Može da te uplaši.

Ne pitaj me šta sam.

Može te šokirati.

Ne pitaj me šta mislim.

To ne želiš to čuti.

Ne pitaj me kako sam .

Odgovor ne želiš znati.

Ne pitaj me šta mi je.

Odgovor te neće interesovati.

Ne pitaj me da li mi možeš pomoći.

Ne,nemaš ti snage za to ...

недеља, 9. јун 2013.

четвртак, 6. јун 2013.

среда, 29. мај 2013.

Ako sutra umrem...




Ako umrem sutra ,probudi me !
Reci mi da gotovo nije.
Da moje srce još
za tobom bije.
Pridji...
Da se još jednm ogledam
u tvojim plavim dubinama.
I pronadjem sebe.
Stegni me za ruku..jako..
Osećaš li...?
Kako moja krv ključa damarima.
Čuješ li muziku moga srca...?
Dopire li do tebe?
Ako umrem sutra ,probudi me!
Reci mi da gotovo nije...

понедељак, 27. мај 2013.

Oluja



Njegove nevidljive ruke donose nemir.Stojim na proplanku,
golih tabana,promrzla,upretim pogledom ka nebu iznad šume.
Gledam kako svojim rukama plete jedra oluje sa nadolazecim
tamnim oblacima.Drobi sunce,koje polako nestaje pred mojim ocima.
Bezbroj senki tumaraju bespucima tamne šume ispre mene.
Ne.
Ovaj put necu cekati da prodje.
Krecem oluji u susret,sa stisnutim bodežom u ruci,spremna
da ga joj zabijem pravo u srce.

субота, 18. мај 2013.

....





Stoji presrecan na oblaku
Bos u poderanoj kosulji
Opasan repom ubijenog zmaja.

U putiru prepunom krvi
Na presecenom vratu
Parcad sa njegovog maca
pretvaraju u drobni hleb...


(Vasko Popa)

среда, 15. мај 2013.

Jedne majske večeri





Sivi oblaci prikrivali su majsko veče,
grad je zamro u iščekivanju prve ovogodišnje olije.
Gledam ga...
Ćuti...
Sa zamišljenim pogledom koji gleda negde u daljinu.
Daljine,daljine meni nepoznate ,gde ne smem kročiti,
gde me nikada neće pustiti da zavirim.
Skrivena istina kao nevidljivi zid emocija, koje nisu upućene
meni ,stoje, izmedju nas kao sudac koji treba da izrekne presudu.
Dotakoh ledenim prstima tačno na mesto gde bi trebalo da se nalazi srce,
osetih prazninu.
Strah drobim u zubima ,bojažljivim osmehom pokušavam da prodrem
kroz tu nevidljivu barijeru.
Diže jednu obrvu ,otvara usta ,tek toliko da mogu da vidim njegove
oštre očnjake , dajući mi do znanja da ostanem gde jesam  i da
ne smem dalje.
Osećam kako me peku oči.
Teškom mukom suzdržavam suze ,koje samo što nisu krenule.
Ne...
Ne smem da plačem...
Ne želim da vidi moju bol...
Trebalo je biti počast voleti ga,ali ne...sada vidim da je to samo
moje prokletstvo.
Ne.
Nije važno što ga očajno kao dete,pas ljubim bezgrešno,naivno,nevino...
Želela sam samo da i on mene mrvicu tako voli.
Ali ne...
Nisam ja ono što mu treba , topli zagrljaj nevine duše.
Požuda.
Strast.
Divljina.
Neizvesnost...
To je ono za čime traga , što mu ja nikada neću moći dati u svojoj pitomosti.
Da li je...?
Da li je to našao u svojim lutanjima...?
Slutim čitam mu u očima...u očima u kojima sam se ja nekada ogledala,
u beskrajno plavim dubinama.
Prolaze minuti ,dok svako sa svojim mislima luta,strane onom drugom .Ćutim
jer već odavno ne znam šta bi trebala reći,jer odavno me ne razume.Gledam
i ćutim dok po prozoru udaraju prve kapi prolećne kiše.