среда, 4. септембар 2013.

Suza




Jesam li ti ikada pričala o svojim strahovima?
O pogrbljenoj starici bez roda i poroda,samoj u 
jeseni svog života.Borama ispisane priče koje 
su se ocrtavale na njenom umornom licu.
Ponekad mi dodje u san.Vidom je na klupi,ispod stare trešnje polemljenih grana ,kako sedi.Suton je.U drhtavim rukama grčevito steže požutelu fotografiju.Prinosi je uz obraz..uzdiše...Prelazi svojim ogrubelim rukama po njoj svojoj jedinoj uspomeni,druge su i onako odavno već umrle.Ona..On tako srećni na toj slici.
Zagrljeni,nasmejani,mladi...
Prijmećujem na poledjini lepa ispisana slova.
Želim da ih pročitam.Prikradam se polako da me ne vidi,ali čini mi se da ona zna da sam ja ovde ,
i da baš želi da je vidim šta piše.
"Ništa nije večno.Ali tako bih voleo ostariti s tobom. Zauvek tvoj B."
Vidim joj tugu u očima,bol patnju,kajanje...prekor koji kao da je usmernen ka meni.Stavlja sliku na grudi ,vidim kako joj se jedna suza iz oka ote.Kao da je u toj jednoj suzi sažet sav njen život.Sreća i tuga,patnja i radovanje,ljubav,bol...Primičem se još bliže želim da vidim ko je na slici..
I taman da pogledam,kad njena suza pade na sliku, koja nestaje.
Budim se..
Čujem tvoje umereno disanje...kako spavaš kraj mene.
Srećna sam što nisam kao starica iz moga sna,sama i bez ikoga.
Ali ta suza to je ono što me plaši.



Нема коментара:

Постави коментар